Poznato je kako odnos djeteta i roditelja ima neizmjerno važnu ulogu u djetetovu socioemocionalnom razvoju. Roditelji su ti koji su uz dijete od prvoga dana života te su mu glavni izvor ljubavi i sigurnosti. Oni prate djetetove osjećaje, ponašanja i potrebe i na njih odgovaraju kako bi dijete bilo zdravo i zadovoljno. Osim s roditeljima, dijete kroz svoje odrastanje razvija odnose i s drugim ljudima oko sebe – malima i velikima, mlađima i starijima. Dobro je zapitati se koliko su takvi odnosi važni djetetu i na koji način ih treba njegovati.

 

Velik dio djetetova razvoja pod utjecajem je interakcije s drugim ljudima stoga je važno da ima dovoljno kontakata i s osobama koji nisu njegovi roditelji. Djetetu je potrebno vidjeti, čuti i osjetiti ljude oko sebe i smatrati ih prirodnim dijelom svijeta koji ga okružuje. U skupinu posebno važnih ljudi u djetetovu životu, uz roditelje, najčešće spadaju bake i djedovi, neki članovi rodbine, bliski obiteljski prijatelji, djetetovi vršnjaci, odgajatelji, dadilje…

Važni ljudi u djetetovu životu primjećuju što se s djetetom događa, brinu o njemu, pričaju mu, smiju se s djetetom kada je sretno i pokazuju svoju zabrinutost kada npr. dijete padne i ozljedi se. Oni na poseban način pozdravljaju dijete te se već kroz taj način osjeća bliskost i pripadanje. U komunikaciji s takvim ljudima dijete dobiva poruku „Važan si nam i stalo nam je do tebe“. I prije nego što dijete razvije sposobnost da shvati značenje ovih riječi, ono osjeti tu poruku na emocionalnoj razini, a to je povezano s kasnijom izgradnjom djetetove slike o sebi, što je važan dio djetetova emocionalnog razvoja.

U današnjem uobičajenom životnom ritmu nerijetko se događa da i sami roditelji ne provode velik dio dana s djetetom, a onaj drugi dio dana koji provedu s djetetom najčešće provedu u uskom krugu obitelji. Za dijete je provođenje vremena u uskom krugu obitelji jako značajno, ali svakako je potrebno uložiti vrijeme i trud da dijete dobije mogućnost izgradnje bliskih odnosa i s drugim ljudima.

Vrlo često dijete razvije poseban odnos s bakom i djedom, s obzirom na to da su oni ti koji u nekim obiteljima čuvaju dijete dok su roditelji na poslu ili imaju neku drugu obavezu. Izgradnja kvalitetnog odnosa djeteta s bakom i djedom može voditi ka zadovoljstvu i roditelja, i djeteta, ali i bake i djeda. U takvom odnosu svatko može nešto dobiti, nešto dati i nešto novo naučiti. Dijete kroz odnos s bakom i djedom osjeća još jedan način dobivanja potpore i brižnosti, ali i gradi prijateljski odnos uzajamnog povjerenja. Također, dijete bilo koje dobi uživa kada mu netko posveti svoje vrijeme. Istraživanja su pokazala kako djeca koja dobivaju dodatnu pažnju od strane bake i djeda s vremenom postižu bolje rezultate u školi.

U New Yorku čak postoji program „Zamjenski bake i djedovi“ u kojem se osobe starije od 55 godina volonterski uključuju u druženje i pomaganje djeci s poteškoćama u učenju. Volonteri na individualnoj razini provode 20 sati tjedno u školi družeći se s djetetom; pričaju s njim, slušaju ga, čitaju priče, igraju igre, poklanjaju mu pažnju, ljubav i podršku. Ovaj program pokazao se iznimno korisnim za djecu, ali i za volontere – zamjenske bake i djedove. Ne samo da su se osjećali korisnima, već su i uživali u druženju s dječicom.

Kroz provođenje vremena kod bake i djeda, dijete može naučiti da im i izvan obiteljskog doma može biti zanimljivo, ugodno i da se mogu osjećati sigurno. To je važna poruka koju dijete kroz svoj razvoj treba usvojiti. Kroz razdoblje adolescencije, kada nerijetko u obiteljskom okruženju dolazi do nerazumijevanja i sukoba, djetetu boravak kod bake i djeda može služiti kao privremeni odmak od napetosti te prilika za otpustiti nakupljeni stres i tenzije. U druženju s bakom i djedom, dijete može saznati više o stvarima i idejama koje možda ne bi saznalo od svojih roditelja koji možda imaju neka druga područja interesa. Dijete tako širi svoje znanje i sliku svijeta. Također, ako npr. djed svom unuku koji je nemotiviran za učenje ispriča priču o tome kako je on sa 16 godina napustio školu i koje je poteškoće u životu imao zbog toga, vrlo je vjerojatno da će za dijete ta priča biti više poticajna od zahtjeva nervoznog roditelja.

Slušajući priče bake i djeda, djeca mogu naučiti nešto novo o svojim roditeljima i gledati na njih na drugačiji način. Gledajući na svoje roditelje kao na nečiju djecu uviđaju kompleksnost i različitost odnosa kroz vrijeme. Ako su npr. čuli da roditelji kritiziraju baku i djeda, ali vide da se svi i dalje dobro slažu i vole, dijete može usvojiti učenje da unatoč povremenom neslaganju odnos ne mora biti trajno narušen i da je u redu ponekad se ne složiti s drugom stranom bez straha da će doći do sukoba ili prekida odnosa.

Uz do sada spomenute prednosti druženja s bakom i djedom, važno je spomenuti i to da djeca dobivaju i jasniju sliku o procesu starenja i promjenama koje se kroz život događaju. Uočavaju da baka i djed koji su prije brinuli i pomagali drugima, sada sve više i sami trebaju pomoć. Kada su baka i djed stariji, bolesni ili netko od njih umre, djetetu se javljaju razni osjećaji s kojima se uče nositi na adekvatan način. Također, uče se poštivati starije ljude.

Vrijednost svakog odnosa je u tome da se obje strane osjećaju ugodno i uživaju u njemu. Ipak, ponekad se može dogoditi da između roditelja i bake i djeda postoji neslaganje. U tom slučaju, važno je sagledati što bi bilo u najboljem interesu djeteta. Još tijekom majčine trudnoće bilo bi dobro da roditelji promisle o tome što im je važno u odgoju djeteta te u kojoj mjeri žele da bake i djedovi doprinose tome. Čak i ako je slaganje roditelja s bakom i djedom do rođenja djeteta bilo nezadovoljavajuće, sada se taj odnos može poboljšati s obzirom na to da će imati jedan novi zajednički interes i fokus pažnje. Roditelji bi trebali iskazati zahvalnost baki i djedu na njihovu doprinosu i podršci kako bi baka i djed osjetili da se njihov trud i ulaganje u odnos s djetetom, ma koliki on bio, ipak cijeni.

Neke od prednosti druženja djeteta s bakom i djedom mogu vrijediti i za razvijanje bliskog odnosa djeteta i nekih drugih ljudi iz okoline. Ono što je važno naglasiti jest da je za dijete dobro da uz blizak odnos povjerenja i ljubavi s roditeljima, razvija i druge bliske odnose. Posebno je važno da u stresnim situacijama ili razdobljima života dijete zna da ima nekoga s kim se osjeća ugodno i sigurno podijeliti svoje zabrinutosti. Isto tako, da može podijeliti i neke značajne i ugodne trenutke. Normalno je da dijete za to ne odabere baš uvijek roditelja i da će u različitim odnosima preferirati različite teme razgovora ili načine igranja. Ipak, ono što roditelj ne smije zaboraviti jest da je njegov odnos s djetetom nešto najposebnije i najznačajnije za dijete i da će vjerojatno upravo taj odnos ostaviti najviše traga na djetetovom socioemocionalnom razvoju. Zato roditelji, neovisno o druženju djeteta s drugim njemu važnim ljudima, ne smiju propustiti iskazati svome djetetu bezuvjetno prihvaćanje, sigurnost kroz postavljanje granica te puno topline i ljubavi.

 

Preneseno s Centar Proventus

 

 

Da postoji škola za roditelje, jedna od prvih lekcija svakako bi bila o tomu da smo mi zrcala u kojima se naša djeca ogledaju, prema kojima grade sliku sebe i odabiru ponašanja…

 

… kojima će tu sliku potvrditi. Isto čine učenici ogledajući se u svojim učiteljima. Osoba koja je izgradila sliku o sebi u zrcalima uglavnom vidi ono što je odlučila pronaći: ili nečistu kožu, prevelik nos i odjeću koja je čini još gorom nego što jest… ili mladenački ten, osebujan nos i odjeću u kojoj se ugodno osjeća.  Međutim, djeca koja tek grade sliku o sebi ono što vide u zrcalu ne tumače ovisno o svojim životnim stavovima, nego iščitavajući povratne informacije iz verbalnih i neverbalnih poruka koje im šaljemo. Od naših povratnih informacija o sebi oblikuju svoju unutarnju sliku svijeta, shvaćanje sebe i drugih, svoja ponašanja, očekivanja od budućnosti… Djeca su žedna povratnih informacija o sebi, hrane se njima, rastu od njih. Od njih postaju bolji… ili gori.

Prva povratna informacija koje je dijete žedno je neverbalna: pogled pun podrške, osmijeh, ohrabrujući ton i boja glasa, prijateljski dodir… Iz tih poruka iščitava da je dobro, zaštićeno, uvažavano, voljeno… I zbog takvih će se poruka nastaviti truditi da bude još bolje. Uskraćujemo li mu takve povratne informacije, dijete sebe počinje doživljavati nezanimljivim, nevažnim, nespretnim, nedovoljno pametnim, nevoljenim… Postaje nesigurno, osjeća da je ostavljeno da se snalazi samo – a budući da još nije u stanju preuzeti takvu odgovornost, često reagira strahovima, nemotiviranošću, problemima u ponašanju i učenju…

Ima jedna stara dječja pjesmica koja kaže “Sticks and stones may break my bones, but words will never hurt me.” Djecu uče pjevušiti te riječi kao odgovor onima koji ih verbalno vrijeđaju. Ništa, međutim, nije netočnije od toga: riječi zapravo ranjavaju dublje i ostavljaju trajnije ožiljke od batina. Riječi ranjavaju iznutra.

Ni na kraj pameti nam nije da ne činimo djetetu uslugu kad ga nekritički hvalimo, kad su nam puna usta slavljenja njegove pameti, vještina i ljepote. Dakako da su to riječi koje gode djetetovu egu, ali ne pripomažu mu u spoznavanju sebe. Kad se, naime, prvi put suoči s neuspjehom ili razočaranjem, cijela se zgrada naših nekritičkih pohvala u njemu uruši kao kula od karata. Loše je što tad posumnja u našu objektivnost i počne vjerovati da ga hvalimo samo zato što smo mu roditelji, ali puno je gore što tad posumnja i u sebe. Tražeći orijentire prema kojima će određivati svoju vrijednost, školska djeca često zapadnu u zabludu  da vrijede onoliko koliko to njihove ocjene pokazuju. Počnu vjerovati da su kao osobe nedovoljni, dovoljni, dobri, vrlo dobri ili odlični. A ono u što vjerujemo u sebi, obično i postanemo: ako uistinu vjerujemo da nismo sposobni biti bolji, naprosto ne ulažemo dovoljno napora da bismo postali bolji. Dignemo ruke. Predamo se. Počnemo vjerovati da nema smisla pretjerano se truditi učiti matematiku, fiziku, strani jezik… jer nam ti predmeti naprosto ne idu i koliko se god trudili, nema šanse da se odmaknemo od svoje dvojke, trojke…

U tomu zapravo leži glavni problem s nemotiviranošću i neučenjem. U ocjenama. U sumativnom ocjenjivanju. Svaka je sumativna ocjena – presuda. Imaš toliko i toliko bodova, što znači da zaslužuješ tu i tu ocjenu. Toliko vrijedi tvoje znanje. Ti si ocjena koju si dobio. I zbog tog nakaradnog vjerovanja da učenikova vrijednost ovisi o ocjenama koje dobiva, počinje učenje za ocjene. I grebanje za ocjene. „Koliko sam dobio?“,  „Je li to za ocjenu?“, „S koliko ću proći?“ postaje jedino što ih u školi zanima. To su ujedno i najčešća pitanja kojima  roditelji dočekuju učenika kad se vrati iz škole.  Ocjene shvaćene kao presude i dokazi postaju same sebi svrhom. Iz njih se ne uči. Njima se maše.

Na učiteljskome portalu Education Week objavljen je svojevremeno jedan vrlo zanimljiv blog  o promjeni paradigme s poimanja ocjene kao presude na ocjenu kao procjenu napretka.  Sumativne ocjene su nužnost, cijeli se sustav na njima temelji. Nemoguće ih se odreći. Članak, međutim, objašnjava kako bismo malim pomakom i sebi i učenicima mogli pomoći da ocjenu prestanu doživljavati kao presudu  i počnu je doživljavati kao formativni alat, alat za učenje.  

 

 

Na prvi se pogled razlika ovih dvaju rječnika može doživjeti kao lingvističko ili kao psihološko sitničarenje. Riječ je, međutim, o konceptualno različitim pristupima. Prvi je stupac koncentriran na rezultat, a drugi na proces. To je golema razlika. Rezultat je presuda, nešto konačno, posljedica. Proces je, naprotiv, nešto živo, nešto što se može pratiti i preusmjeravati, iz čega se može učiti, napredovati.

Dakle, umjesto da učeniku kažem: Imaš 89 posto točnih odgovora i dobio si četvorku, razgovarat ću s njime o tome koliko je napredovao u odnosu na prošli ispit, koje je pogreške ponovio, koja je nova znanja primijenio ili propustio primijeniti da riješi određeni problem, što bi još trebao naučiti ili koje bi vještine trebao dobrusiti da bi bio još bolji.  I to je ono što je bitno.  Onih 89 posto točnih odgovora i četvorka ostaju, ali ne kao osuda, nego samo kao slika trenutnoga stanja u procesu učenja.

Ocjena je povratna informacija i zato je iznimno važno razmisliti kako da tu povratnu informaciju oblikujemo tako da bude konstruktivna i poticajna. Ne možemo očekivati da ćemo zamjenjujući jednu terminologiju drugom učenike koji uče samo zbog ocjena odjednom (kao čarobnim štapićem) pretvoriti u motivirane učenike koji se vesele učenju i kojima je stalo do napredovanja. Međutim, promijenimo li fokus, promijenit će se vremenom i prioriteti, i načini na koje svi skupa reagiramo… i rezultati koje postižemo.

 

Preneseno sa Školskog portala

 

Među gotovo 600 projekata prijavljenih na natječaje u oštrom i neizvjesnom nadmetanju izvrsnih trideset projekata finalista stručna komisija i javnost realizirali su nimalo lak zadatak – odabrati najuspješnije projekte  koji će osvojiti  12 financijskih potpora u ukupnom iznosu milijun kuna.

U okviru natječaja "Moja kreativna crta" za kreativnu industriju dobitnici potpore stručne komisije su BOYA bojice/pastele za crtanje, multiartistički projekt FreeDA te Pametnica – radni materijali za rano poticanje intelektualnog razvoja, dok je dobitnik potpore javnosti internetski portal o vizualnim umjetnostima i kulturi Vizkultura.hr.

U okviru natječaja "Moja prilika" za inovativne poduzetničke i start-up projekte dobitnici potpore stručne komisije su izumi nogar za bicikl s pumpom V-PUMP, samoljepljiva tkanina Gearskin te web aplikacija Rentlio, koja je i dobitnica tzv. potpore javnosti.

Na natječaju  "Moja zelena zona" za zeleno poduzetništvo potpore stručne komisije dobili su iCat – "zero emission island catamaran", koji je i dobitnik potpore javnosti, kao i organska olovka "Fabula" te sustav za obradu, pročišćavanje i dezinfekciju balastnih voda i drugih tekućina.

 

Čestitamo svim dobitnicima!

Više o finalistima možete pročitati OVDJE

 

Čitanje priča naglas, ali i pričanje priča, donose brojne dobrobiti djetetu. Čitanje i pričanje priča djeci proširuje rječnik, pomažemo im da se osjećaju sigurnima i razvijaju maštu. Zajednička aktivnost poput čitanja i pričanja priča produbljuje i privržen odnos između roditelja i djeteta.

 

Evo kako čitanje i pričanje priča učiniti super zanimljivima.

 

1. Pronađite samo vaše posebno mjesto za pričanje priča

Možda će to biti mekana i velika fotelja, možda neki vaš kutak, možda šator za priče, mekana dekica pričalica ili čarobni leteći pričotepih.

 

2. Odsvirajte ili otpjevajte malu melodiju prije početka priče

Možete zasvirati na bubnju, na poklopcu od lonca, na ksilofonu, frulici, zvečkicama… Uvijek napravite nešto poput "fanfara" što će obilježiti početak priče.

 

3. Opisujte s puno detalja

Kad pričate priču možete uvijek opisati krajolik, koje je doba dana, kakvo je vrijeme, kako izgledaju ljudi, koje boje odjeće nose… upotrebljavajte detalje i mijenjajte ton glasa. Koliko detaljno ćete pričati ovisi o starosti djeteta – što mlađe dijete, manje detalja.

 

4. Napravite stanku

Jednako kako kod pisanja radimo odlomke, kod čitanja okrećemo stranicu tako se i u pričanju priče trebaju raditi stanke kako bi dijete lakše razumjelo informacije i osjetilo atmosferu priče.

 

5. Manja djeca ne mogu još dobro razumjeti bajke

Njima su stoga možda zanimljivije priče povezane s vlastitim životom – idemo u kupovinu, kod doktora, u Zoološki vrt, u park, bolestan sam i ne idem u vrtić…. U toj dobi djeca vole i životinje koje prolaze neke avanture tako da i njima podarite moć govora.

S otprilike 4 godine djeca počinju razumijevati bajke i vole sve dijelove priče početak, zaplet, vrhunac i rasplet. Sada im polako postaju zanimljive i moralne vrijednosti.

 

6. Jedan junak može proći kroz više avantura

Ako izmišljate priče tada možete izmišljati i prijatelje ili neprijatelje glavnom junaku te ih voditi u razne avanture. Djeca vole likove koji se poznaju.

 

7. Upotrijebite lutkice koje se mogu nataknuti na prste ili ruku

S pravim figurama priča je zanimljivija.

 

8. Čarobna kutija

U kutiju stavite lutkice, figurice, na papiriće napisane junake. Prije no što ćete početi govoriti priču, otvorite čarobnu kutiju i neka dijete izvadi nekog junaka. O njemu pričajte priču. Ili oboje zažmirite i izvadite junaka pa ih uključite zajedno u priču. Varijanti je beskonačno mnogo.

 

9. Napravite malu pozornicu

Prislonite stolce jedan do drugog i preko naslona prebacite prekrivač i eto vam pozornice. Uzmite lutkice, plišance, figurice i radite predstavu.

 

10. Ponudite djetetu rekvizite, odjeću

Ako djevojčica želi biti princeza ili tigrić, odjenite joj odjelce za maškare. Dječaku odjenite odijelo Spidermana ili čarobnjaka. Uzmite kuhače, lopte… neka postanu čarobni štapić ili čarobna kugla… i izmišljajte i igrajte predstavu.

 

Preneseno s roditelji.hr

 

Djeca bi trebala provoditi i 4-6 sati na otvorenom svaki dan

 

Priznajem, ne provodimo svaki dan na otvorenom toliko vremena. Cilj nam je boraviti na otvorenom toliko dugo (4-6 sati) barem 3-4 puta tjedno, nešto duže u mjesecima koji donose lijepo vrijeme, a kraće u mjesecima s ružnim vremenom.

Naišavši prvi put na preporuke o provođenju većeg broja sati izvan kuće, na otvorenom, u djelima Charlotte Mason, klasične engleske pedagoginje koja je živjela na prijelazu 20. stoljeća, mislila sam da je njena ideja posve besmislena. Preporuka o svakodnevnom provođenju 4-6 sati na otvorenom, izvan kuće, drastično se razlikuje od uobičajenih aktivnosti kojima se djeca bave i koje obično traju ne dulje od sat vremena. Činilo se neizvedivo.

Na poziv prijateljice, počeli smo provoditi veće periode vremena u prirodi i gotovo trenutno, uvidjela sam dobrobiti ove prakse. Djeca kojoj je dopušteno slobodno tumarati na otvorenom, "izgube se" u prirodi. Aktivno koriste maštu, okupirana su i prožeta divljenjem. I razvijaju se ubrzano. Brojni su razlozi zašto priroda tako utječe na djecu, ali jedan od razloga je činjenica da priroda pruža okruženje koje izaziva sva osjetila.

Naš cilj provođenja 1000 sati u prirodi dijelom se oslanja na djela Charlotte Mason, ali smo njene preporuke prilagodili svakodnevnom životu. Zanimljivo je da i danas, njezina saznanja o tome što je važno za cjeloviti razvoj djeteta, potkrepljuju istraživanja gotovo 100 godina kasnije.

U knjizi "Uravnoteženi  i bosonogi: Kako slobodna igra na otvorenom čini djecu snažnom, samouvjerenom i sposobnom", Angela J. Hanscom piše "djeci svih uzrasta treba omogućiti barem tri sata slobodne igre na otvorenom dnevno."
Ja sam za ravnotežu. Razumljivo, obiteljski život iziskuje dosta žongliranja. No, bez obzira na situaciju u kojoj se nalazimo, dužni smo svojoj djeci osigurati osnovne preduvjete potrebne za razvoj. Možda 4-6 sati igre dnevno na otvorenom nije izvedivo, ali trenutni podaci govore da prosječno dijete provede dnevno svega 4-7 minuta u slobodnoj igri na otvorenom. To znači da je prosječno dijete vjerojatno vani otprilike 30 minuta nekoliko puta tjedno.

Neki su utvrdili da je cilj od 1000 sati u prirodi pretjeran i nedostižan i malo su ga prilagodili. To znači da moramo biti svjesni da postoje specifične preporuke o tome koliko je slobodne igre na otvorenom potrebno za optimalan razvoj. Ako je tri sata dnevno bazna preporuka, riskiramo zakinuti dijete ako je naš cilj provoditi samo tri sata tjedno na otvorenom. Zato si postavljamo cilj, tako da ne propustimo pružiti djeci ovu ključnu komponentu koju sva djeca trebaju za zdrav rast i razvoj. Kada djeca imaju prilike slobodno se igrati na otvorenom, ona instinktivno traže osjetilne podražaje koji im trebaju za rast i razvoj.

Ako djeca imaju dovoljno vremena za korištenje ekrana u prosjeku 1200 sati godišnje (prema podacima Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba, predškolci u Hrvatskoj u prosjeku pred ekranima provedu oko 900 sati godišnje, op. prev.), onda je jasno da imamo vrijeme na raspolaganju, samo ga treba preusmjeriti na "trošenje" koje će rezultirati produktivnijim i zdravijim ishodima.

 

Preneseno s bloga 1000 hours outside

 

 

"Kako igrom uspješno razvijati djetetov IQ" naziv je predavanja i edukacije za roditelje koju je dr. Ranko Rajović, jedan od najvećih autoriteta na ovim prostorima kad govorimo o odgoju i obrazovanju, održao u Zagrebu 8. studenoga 2017. godine.

 

Najvažnija misao vodilja u radu dr. Rajovića vrlo je jednostavna – djeca kroz igru najbolje uče, a učenje napamet zastarjelo je i treba se što prije prestati primjenjivati.

 

Što to sliči na gljivu i uvijek je mokro? Ako je vaš odgovor kišobran – nije točan, ali je dobra ideja. Kišobran je nekad i suh, a ako tražimo nešto što je uvijek mokro, znači da je to nešto što je stalno u vodi. Pa što to liči na gljivu i živi u vodi? Odgovor je meduza. 

Pitanja za spomenuti kišobran koje traži razmišljanje može biti: Što to sliči na gljivu i skuplja se poslije kiše?

 

Pitanje za drugi razred osnovne škole: Koju životinju možemo nacrtati samo jednom bojom, a vidimo je svaki dan nekoliko puta? Napomena: to nije životinja, a zove se kao životinja. Odgovor je zebra.

Isto ovo pitanje za dijete od pet godina glasilo bi ovako: Preko koje životinje pređe najveći broj pješaka?

 

"I to je funkcionalno razmišljanje, dok mi do malih nogu učimo razmišljati reproduktivno pa bi klasično školsko pitanje za zebru bilo: Kako se zove crno-bijela životinja koja sliči na konja i živi u Africi? ​Naše funkcionalno znanje nije dobro. Nikad nas nisu učili da razmišljamo. Ni kod kuće, ni u vrtiću, ni u školi", kaže dr. Ranko Rajović, doktor interne medicine, dugogodišnji predsjednik Odbora za darovite međunarodne udruge Mensa i UNICEF-ov suradnik na projektu ranog poticanja intelektualnog razvoja djece te osnivač Mense Srbije i Odsjeka za darovite Nikola Tesla Centra.

 

Rajović je i autor NTC-sustava učenja kojim se podiže intelektualni potencijal djece te se razvija brzina razmišljanja i zaključivanja – tzv. funkcionalno znanje. 

 

 

UČENJE NAPAMET NIJE U SKLADU S LJUDSKIM MOZGOM
 

O tome je ovaj veliki stručnjak govorio roditeljima, učiteljima i pedagozima na praktičnoj edukaciji "Kako igrom uspješno razvijati djetetov IQ" održanoj u Zagrebu. 

Ljudska inteligencija ne ovisi samo o broju neurona, odnosno nije uvjetovana samo genetskim potencijalom, nego i vezama među neuronima, tzv. sinapsama. Razdoblje do sedme godine života najdragocjenije je za formiranje novih neuronskih veza (sinapsi). NTC-sustav učenja bavi se pitanjem kako stimulirati razvoj sinapsi, a time i ogromne dječje potencijale prije polaska u školu i u školi.

 

NTC-sustav učenja usmjeren je prema razvoju kognitivnih sposobnosti djece, a temelji se na istraživanjima koja upozoravaju na to da mozak uspostavlja 75 posto svih neuronskih veza (sinapsi) do sedme godine života, a od toga 50 posto sinapsi nastane već do pete godine.
NTC-sustav suprotstavlja se tradicionalnom radu s djecom, pa tako i učenju napamet koje Rajović smatra potpuno zastarjelim. 

 

"Učenje napamet fiziološki nije u skladu s našim mozgom i besmisleno je. Međutim, učitelji ne znaju kako drugačije učiti djecu, što znači da moramo stvarati inovativne metode, a da su učinkovite.

 

NTC-metoda temelji se na tome da djeca misle da se igraju, a nauče lekciju.

 

Glavni je motiv da učenje bude igra, da djeci škola bude interesantna, da se smiju u školi i da nema straha od odgovaranja i akutnog stresa. Djeca trebaju željeti dati svoje znanje, javiti se čak i ako odgovor nije točan, ali dati pri tome svoju ideju", objašnjava Rajović kako bi škola budućnosti trebala izgledati. 

 

Kod NTC-sustava ne postoji jasna granica koja predmete dijeli na biologiju, zemljopis, matematiku, već pitanja obuhvaćaju razna područja, o čemu će uskoro moći učiti i studenti na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu gdje Rajović priprema seminar koji će buduće učitelje educirati kako da od prvog dana u školi primjenjuju nove metode učenja koje će djeci biti interesantnije. 

 

Međutim, Rajović ističe kako mijenjanje metodologije rada u vrtićima i školama nije veliki problem. Najveći je problem edukacija roditelja. Zato diljem regije otvara NTC centre koji već postoje u Puli i Zadru, a uskoro će biti otvoren i u Zagrebu, gdje će se roditelji moći informirati i educirati o toj inovativnoj metodi rada. 

 

Jedna od najvažnijih odrednica NTC-sustava jest razvijanje mozga djeteta od najranije dobi, što se postiže – kretanjem.

 

Roditelji moraju pustiti dijete da se kreće, trči, skače, a najbolje je da dijete skače po lišću, travi, pijesku, blatu, plitkoj vodi. Ako ga nismo vodili tamo da skače, dijete će skakati po krevetima, što može biti nezgodno ako padne pa se povrijedi. Onda roditelji kupe trampolin koji isto može biti opasan i gdje dijete treba biti pod nadzorom.

 

Naša su djeca 30 posto slabija nego što smo mi bili u njihovim godinama, imaju manje mišića jer se manje kreću. Skakanjem se aktiviraju svi mišići, mijenja težište tijela, dijete se miče lijevo desno, a sve te mišiće kontrolira mozak i pravi nove živčane veze sinapse važne za razvoj inteligencije. Svaka motorička aktivnost za dijete je važna, čak i žvakanje hrane. Zbog toga Rajović napominje da dijete s godinu i pol dana mora potpuno prijeći na čvrstu hranu.

 

Velika je greška davati djetetu mekanu, miksanu hranu do druge ili treće godine jer ne dolazi do stimulacije velikog dijela mozga. Jezik se slabije kreće kad dijete jede mekanu hranu, a jezik je važan za razvoj govora. Obrazi su slabi pa dijete ne može izgovoriti p i b. Mekana hrana ne može čistiti zube kako treba pa će biti više karijesa i onda se vade mliječni zubi.

"Roditelji ne znaju koliko su mliječni zubi važni za statiku u ustima. Njihovim vađenjem remete se mišići lica i vrata te se mijenja osovina tijela i dolazi do problema s držanjem tijela. Roditelji mi kažu kako se boje da se dijete ne zadavi s čvrstom hranom, a drugi je najčešći razlog jer neće jesti. Pa zašto se onda ne preskoči obrok, ako dijete neće jesti, nemojte mu ni dati jesti. Nekoliko puta desilo mi se da mi mame kažu: 'Pa vi imate neke spartanske metode.'

Pa čekajte, otkad je preskakanje obroka postalo spartanska metoda? Eto dokle smo stigli.

 

To je posao roditelja – napraviti granicu zato što oni znaju što je dobro, a dijete ne zna što je dobro.

 

Moramo preuzeti tu odgovornost jer o nama ovisi razvoj djeteta", govori Rajović koji je i autor knjige "IQ djeteta – briga roditelja" koja će roditeljima djece mlađe od pet godina pomoći da ne zapadnu u današnje zamke odgoja.

Jedna od tih zamki, ističe Rajović, jest i pretjerano pohvaljivanje djeteta. Mudrost je roditeljstva pronaći gdje je granica.

 

 

DIJETE OD DVIJE I POL GODINE S TABLETOM U RUKAMA
 

"Potreba za pohvalom je instinktivna potreba djeteta. Ako ga pohvalimo, ono dobije hormon sreće koji mozgu šalje jasnu poruku 'lakše ću preživjeti' jer je mozak organ za preživljavanje.

Kad dobiju pohvalu, dobiju potvrdu da je to što rade dobro i zato se darovita djeca uvijek javljaju u školi kad učitelj postavi pitanje. Ali kad je škola reproduktivna, takva se djeca stalno javljaju pa ih učitelj više i ne pita. Učitelj čak kaže 'pa nemoj se više javljati, evo tebi 5, idi u dvorište i igraj se'. 

Takvo dijete čak se i ne želi više javljati zbog drugih učenika u razredu jer, kad se stalno javlja, zapravo pokazuje neznanje svojih prijatelja iz razreda. Ljute se na njega, zovu ga štreberom i drugim pogrdnim imenima, gurnu ga u prolazu…

 

Reproduktivna škola je stvar prošlosti. Moramo misliti o drugim vrstama škola kakvih ima u svijetu, moramo gledati dobre primjere i dobra iskustva i pokušati ih implementirati na ove metode", poručuje Rajović koji živi u Novom Sadu gdje je nedavno svjedočio pomalo uznemirujućem prizoru:

"Roditelji su u kolicima vozili dijete od dvije i pol godine koje je držalo tablet i nešto radilo po njemu", zabrinuto govori Rajović te ističe da neki roditelji bebi od godinu dana daju pametni telefon i ona prstom traži slike.

 

 

NOVE TEHNOLOGIJE: KADA KORISNO PRELAZI U ŠTETNO?
 

"Dijete ne možemo osloboditi mobitela i novih tehnologija, mora se znati time služiti jer je to jako korisno, ali pitanje je gdje je granica, odnosno gdje korisno prelazi u štetno. Za svoju djecu imao sam pravilo: pola sata gledanja u ekran, bilo to TV ili laptop, sat vremena u park; sat vremena gledanja u ekran – dva sata u park; sat i pol u ekran – tri sata u park. 

Često mi roditelji kažu kako pokušavaju napraviti neki dogovor, ali djeca to svaki put izokrenu i prekrše. Kažu: 'Mama, mogu li još pet minuta, sutra ću pet minuta manje? Mama, mogu li danas igrati igricu 15 minuta, sutra neću ni igrati?' Svaki put dijete izmišlja nešto novo. Tu se mora napraviti granica. Može se nekad napraviti iznimka, ali granica mora postojati", objašnjava Rajović koji od roditelja zna čuti i sljedeće:

Super da dijete ima mobitel jer je mirno pa da se odmorimo od njega.

Pa zašto imate dijete ako se morate odmarati od njega?

 

Djetetu se moramo posvetiti, a mozak se najviše razvija u pokretu od druge do pete godine.

 

Mozak, odnosno živčani sustav karakteristika je živih bića koja se kreću, a najsloženiji živčani sustav ima čovjek. Po toj analogiji, mi smo živa bića za kretanje. Dakle, 'posao' je djeteta od druge do pete godine da se kreće, vrti, skače, a ne da sat ili dva gleda u mobitel."

 

Članak je preuzet sa zadovoljna.hr

 

Knjige dr. Rajovića:

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ostali članci dr. Rajovića:

Dr. Rajović: Tajna sretnog djeteta ili kako ne popustiti dječjim zahtjevima​

Zašto djeca danas šute, sjede i plaše se lopte?​

Značenje dječje igre je ogromno, a roditelji to zaboravljaju​

 

Veliki broj učenika i roditelja našao se u novoj situaciji. Gotovo preko noći djeca su izgubila svakodnevnu rutinu i strukturu koja se sastojala od odlaska u školu, različitih izvanškolskih aktivnosti i vremena provedenog kod kuće. Novonastali izostanak jasne strukture može dovesti do zbunjenosti i nejasnoće u prilagodbi na nove zahtjeve situacije kod učenika, a i kod roditelja. Obilježja trenutne situacije djecu zasigurno podsjećaju na praznike što otežava motiviranje učenika na izvršavanje online školskih obaveza. Zato je potrebno biti strpljiv (pogotovo s mlađom djecom) i učenicima jasno slati poruku kako se nalazimo u situaciji u kojoj se redovita nastava odvija na drugačiji način.

Jedan od izazova ovakvog izvođenja nastave je odgađanje izvršavanja školskih zadataka. Iako se svi trenutno bave suzbijanjem epidemije koronavirusa, moramo pripaziti da kod učenika ne dođe i do epidemije „odgađavitisa“. Izostanak jasne strukture i redovitih povratnih informacija na koje su djeca navikla u školama moglo bi dovesti do odgađanja izvršavanja obaveza koje učitelji i nastavnici zadaju. Gomilanjem neizvršenih zadatka koje učenicima zadaju učitelji putem online platformi, učenik se lako može dovesti u situaciju da ne stigne na vrijeme odraditi sve obaveze u online učionicama.

Lijek za suzbijanje epidemije „odgađavitisa“ je odgovorno planiranje i organiziranje vlastitog učenja. U ovo vrijeme neizvjesnosti, važno je da djeca imaju neke predvidljive i jasno strukturirane aktivnosti. Praćenje online ili nastave na televiziji, pisanje zadaća i obavljanje kućanskih poslova samo su neki od primjera aktivnosti koje uvode strukturu u dječje živote. U nastavku teksta nalaze se neke smjernice za planiranje i organizaciju učenja kod kuće. Važno je da planove učenja rade djeca sama za sebe (u skladu s dobi), a uloga roditelja u toj situaciji odnosi se na podršku i savjetovanje.

 

Kako napraviti plan učenja u vrijeme online nastave?

Sljedeći koraci mogu pomoći djeci u planiranju učenja za vrijeme online nastave:

• U plan prvo treba zapisati fiksne obaveze. Budući da su treninzi, slobodne aktivnosti i neke druge obaveze sada otkazane, vrijeme kad se održava nastava na televiziji ili na internetu trenutno je jedina fiksna obaveza. Zato nju treba upisati kao prvu obavezu u svoj raspored.

• Bez obzira na velike promjene u našem svakodnevnom ritmu, postoje brojne obiteljske obveze koje je potrebno odraditi. Zato uključite dijete u čišćenje kuće, pripremu objeda, iznošenje smeća i izvršavanje drugih kućanskih poslova.

• Odrediti vrijeme za domaće zadaće i učenje. Gledanje nastave na televiziji ili čitanje materijala koje profesori stavljaju na internet je kao nastava kad su djeca u školi. To znači da je te aktivnosti potrebno nadopuniti samostalnim učenjem i pisanjem zadaća.

• U plan treba napisati što točno učiti, ponavljati, koju domaću zadaću treba napraviti. Npr. reći „sutra ću čitati lektiru“ nije primjer dobrog plana jer uz takav plan možemo upasti u zamku da nakon što pročitamo samo dvije stranice kažemo da je to dosta jer smo čitali. Zato je puno bolje reći da „sutra ću u vremenu od 15 do 16 pročitati 35 stranica lektire“. Primjer dobro isplaniranog dana nalazi se na linku na kraju teksta.

• Kako bismo bili produktivni i što bolje učili važno je i odmoriti se. Zato je nakon 45 minuta učenja (± 10 minuta) potrebno je napraviti 10 – 15 minuta pauze.

• Važno je znati i kako raditi pauzu. Ako mislite da je pauza tipkanje po mobitelu, varate se. Kvalitetan odmor od učenja podrazumijeva:

1. Maknuti se s mjesta učenja
2. Raditi neku fizičku aktivnost (lagano se protegnuti i napraviti neku kratku vježbu)
3. Izaći na zrak (makar to značilo i proviriti kroz prozor)

• Velika pauza traje oko 2 sata, a radi se nakon 3 do 4 sata učenja. Ona može uključivati aktivnosti kao što su sport, igranje igrica ili društvenih igara, popodnevni odmor, druženje s obitelji, napokon dovoljno vremena za ručak i večeru…. Pauze od učenja treba iskoristiti kao svoje osobno vrijeme tj. vrijeme za ugodne aktivnosti (uvijek je važno podsjetiti se da je sasvim u redu nagraditi se za dobro odrađen posao).

• Jednako kao i prije, sada trebamo voditi računa o vremenu za spavanje, osobnoj higijeni, tjelovježbi i uravnoteženoj prehrani. Zato je svaki dan potrebno odvojiti dovoljno vremena i za te aktivnosti.

• Plan je važno postaviti na vidljivo mjesto. Pri tome treba voditi računa da je „plan samo plan“ i da se on može mijenjati. Potrebno je uložiti mnogo vremena i vježbe da bismo vrijeme naučili realno planirati.

 

Kako organizirati prostor za nastavu kod kuće?

• Mjesto – važno je za „školu kod kuće“ odabrati mirno mjesto gdje dijete neće biti ometano. Neka to bude stalno mjesto za učenje kod kuće.

• Položaj tijela – djeca će vjerojatno doći u napast da kod kuće uče ležeći i u krevetu. Međutim kad ležimo, vrlo brzo postanemo pospani. Zato je važno da kod kuće djeca obaveze vezane uz školu rade sjedeći ili stojeći.

• Osvjetljenje – najbolje je koristiti prirodno svjetlo. Ako je potrebno koristiti umjetno svjetlo, a dijete je dešnjak, onda koristi svjetlo s lijeve, prednje strane. Izvor svjetla neka ne bude niti prejak niti preslab jer će takvi izbori svjetlosti dovesti do napora i umora.

• Temperatura – optimalna temperatura je 21˚C, s time da je bolje da je u prostoriji hladnije nego toplije jer je previsoka temperatura u okolini povezana s umorom.

• Kisik – važno je redovito prozračiti sobu u kojoj dijete uči (a u zadnje vrijeme i češće nego inače).

• Glazba –preporučuje se ne slušanje radija ili glazbe čije nas riječi tjeraju na pjevanje. Dijelu ljudi odgovara određeni dio pozadinske buke pa se njima preporučuje da slušaju instrumentale.

• Pribor – školski pribor neka se uvijek nalazi na istom mjestu. Ostavljanje pribora posvuda povećava vjerojatnost gubitka vremena na traženje pribora.

Također, ono što je jako važno za mentalno zdravlje je staviti u raspored i aktivnosti koje nam pričinjavaju zadovoljstvo, a ne samo obveze. Neki primjeri takvih aktivnosti su vaši dosadašnji hobiji koji se mogu raditi od doma, zatim osmišljavanje novih hobija (Znate li raditi ždralove? A igrati yamb? One puzzle stoje u kutiji zadnje 3 godine, a nikako naći vremena za njih? Razmještanje stvari po policama?… opcije su brojne), osmišljavanje aktivnosti koje možete raditi s drugim ukućanima ( Uno? Zajedničko pospremanje ostave? Ili možda bolje PPP (palačinka-pidžama-party)). Također, predlažemo da nikako ne zaboravite na druženje s prijateljima, u obliku koji ne uključuje fizičku blizinu. Iskoristite blagodati moderne tehnologije i čujte se s vama važnim ljudima, a ako je vani toplo i k tome su vam prijatelji ujedno i susjedi, ispijanje čaja ili soka zajedno je dobitna kombinacija. Svatko na svome balkonu, naravno.

 

Primjer plana

Na linku na kraju teksta nalazi se primjer kalendara koji se može koristi za pisanje planova. U veliki kalendar zapisuju se rokovi za neki zadatak, a u raspored po danima piše se što će se točno i kad raditi. Ovakav kalendar i planer svatko može prilagoditi sebi i svojim potrebama.

>> Ovdje preuzmi svoj primjerak kalendara

 

Preneseno sa stranica Društva za psihološku pomoć

 

Mala djeca imaju prirodnu potrebu kretati se bez barijera između stopala i podloge, što nije čudno jer hodanje bosim nogama također pomaže razvoju mozga.

 

Ne da vam se neprestano opominjati djecu da obuju čarape i papuče? Onda nemojte! Sebi ćete sačuvati živce, a djetetu priuštiti dobrobiti za njegov mozak, smatra Rae Pica, cijenjena stručnjakinja za rani razvoj.

“Djeca se već toliko dugo kreću u tenisicama prilikom fizičkih aktivnosti, da smo uspjeli zaboraviti kako stopala imaju svoju osjetilnu funkciju. Služe za čvrsto prijanjanje uz pod kad nam je potrebna snaga i balans. Dijelovi stopala (prsti, jagodice, pete) bolje će osjetiti podlogu i funkcionirati ako su bosi. Također, dokazano je kako bosonogo hodanje jača poboljšava ravnotežu. Mala djeca imaju prirodnu potrebu kretati se bez barijera između stopala i podloge” pojasnila je Pica.

No, ono što je najvažnije, hodanje bosim nogama također pomaže razvoju mozga.

“Pokazalo se da su stopala dio tijela koji je bogat živcima, što znači da se putem stopala povezuju neuroni u mozgu. Obuvanjem cipela, onemogućili smo da djetetov mozak stvara nove sinapse“, kaže Pica.

Ono što roditelje najviše brine kod hodanja bez obuće su moguće ozljede i bolesti. No, često hodanje bez obuće ojačat će i stopala, a dijete naravno nećete pustiti da šeta boso u gradskom parku, već oko kuće, na plaži ili negdje u prirodi.

Upale, grla, uha, pluća i bubrega nisu povezane s bosim nogama, već s bakterijama i virusima iz okoliša.

“Daleko su veće šanse da ćete se razboljeti dodirujući nešto rukama, nego da hodate bosi”, zaključila je Rae Pica.

 

Preneseno s Prvi.hr

 

 

Emocionalna inteligencija vrlo je važna u odgoju djece, a često vrlo zanemarena.
Iako se puno pažnje posvećuje znanju i učenju novih vještina, emocije ostanu po strani. Mnogi trendovi u odgoju djece kreću upravo u smjeru razvijanja emocionalne inteligencije, i to s dobrim razlogom. Ovih nekoliko savjeta mogu vam biti od velike koristi.

 

Gledajte svijet očima djeteta

Drugim riječima, stavite se u njegovu poziciju i pokušajte sve sagledati s dječje strane. Poštujte osjećaje djeteta i njegovo mišljenje. To ne znači nužno da se s njime slažete, već da ga poštujete kao osobu.

Ponekad je dovoljno izgovoriti osjećaj koji dijete ima u tom trenu, dati mu do znanja da znate što osjeća i misli.

Kako ovo pomaže emocionalnoj inteligenciji:

• Kada se dijete osjeća prihvaćeno, to stvara emocionalne veze u mozgu koje dijete kasnije koristi da se utješi u teškim trenucima.
• Djeca razvijaju empatiju (osjećaj za druge ljude) tako da uče od vas
• Pomažete djeci da se nose sa svojim osjećajima i upoznaju ih. Samo definiranje osjećaja je vrlo važno za njih.
   

Dozvolite djetetu da se izrazi

Prihvatite osjećaje vašeg djeteta umjesto da ih zanemarujete ili ne primjećujete. Ukoliko ne prihvaćate njegove osjećaje, dijete osjeća da oni nisu dobri te ih pokušava sakriti.

Ukoliko ne pokažete djetetu da vam je stalo do njegove ljutnje ili straha, ono neće prestati osjećati nego će te osjećaje potisnuti. Osjećaji koji su potisnuti opterećuju dijete, jer ih ne može razumjeti. Zato je važno dopustiti djetetu da pokaže osjećaje i poticati ga u tome.

Kako ovo pomaže emocionalnoj inteligenciji:

• Vaše prihvaćanje pomaže djetetu da razumije vlastite osjećaje, što dugoročno razvija dijete u emocionalno zrelu osobu.
• Prihvaćanjem osjećaja vašeg djeteta dajete mu do znanja da njegove emocije nisu loše ili negativne, već suprotno – da se s njima može jednostavno nositi, bez obzira da li oni pozitivne ili negativne.
   

Slušajte svoje dijete

Ponekad je djeci teško izraziti osjećaje. Ne znaju mnogo o njima. Zato im je potrebna naša pomoć. Često im je potrebno da ih slušate, da ste prisutni i da vam je stalo do onoga što dijete govori. Na taj način razvijate svoj odnos s djetetom, te ono stječe  povjerenje u vas. To mu omogućuje da napreduje i ostavi probleme iza sebe.

Kako ovo pomaže emocionalnoj inteligenciji:

Emocije koje osjećamo u određenom trenu zaboravljamo ako ih izrazimo. Ako su iste potisnute one se nakupljaju i postaju problem. Djeca često imaju pregršt osjećaja koji ih obuzimaju, pa im je potrebna naša pomoć da se nose s njima. Kada pomažemo djetetu da se nosi sa svojim emocijama i da ih izrazi, ne pomažemo samo da se u tom trenutku osjećaju bolje, već im dajemo podršku u načinu na koji će se nositi s istim ili sličnim emocijama u budućnosti.
 

Naučite dijete rješavanju problema

Naučite dijete da se nosi sa svojim osjećajima, bez da burno reagira. Kada se djeca osjećaju shvaćeno lakše im je prebroditi teške misli. To otvara prostor rješavanju problema. Ponekad to oni mogu riješiti sami, a ponekad im je potrebna naša pomoć. Nemojte se gurati kako bi riješili problem umjesto djeteta, jer to može poslati poruku da mu ne vjerujete. Imajte povjerenja u njega i budite spremni pomoći kada se to od vas traži.

Kako ovo pomaže emocionalnoj inteligenciji:

• Djeca se moraju znati nositi s osjećajima, ali isto tako moraju znati pronaći konstruktivno rješenje problema koji ih muči. To zahtjeva vježbu i pomoć s naše strane.
• Samo prihvaćanje osjećaja vaše djece nije dovoljno kako bi ih naučili nositi se s njima. Pokažite im kako da se nose s određenim osjećajima i kako da ih tumače.
• Svako dijete treba pomoć da nauči nositi se osjećajima bez agresivnosti prema drugima.
   

Igrajte se

Kada uočite negativni trend ponašanja vašeg djeteta shvatite da ga vjerojatno nešto muči. Ponudite mu pomoć. Ne mora to uvijek biti razgovor, već to možete riješiti kroz igru.

Pretvorite potencijalno tešku situaciju u igru i šalu.

Kako ovo pomaže emocionalnoj inteligenciji:

Djeca lakše uče kroz igru. Na taj način lakše im je pokazati osjećaje i nositi se s njima. Neke osjećaje teško je izraziti riječima, čak i nama odraslima. Ali zato kroz igru možemo postići mnogo. Možemo riješiti problem bez da pričamo o njemu.

Smijeh potiče izlučivanje hormona sreće. Iskoristite to.

 

 

Što je točno potrebno da bi se naša djeca razvila u samostalne ljude koji su spremni preuzeti odgovornost za sebe i za druge, koji znaju postaviti osobne granice i istovremeno poštivati tuđe, a pri tome biti stvarni i istiniti ljudi? 

Iskustvo nas uči kako sve važne stvari k nama dolaze tiho i jednostavno da bi nedugo zatim napravile veliku promjenu. Nakon njih  sjene naših misli drugačije padaju na ljude i situacije oko nas. Drugačije doživljavamo i sami sebe. Drugačije reagiramo i potpuno drugačije okruženje stvaramo. Pred nama je knjiga koja je u stanju napraviti za nas upravo to. Promijeniti na bolje nas, naše stavove, razmišljanja, reakcije, misli, spoznaje pa čak i uvjerenja. I to sve čini jednostavnim jezikom, istinom, uvidom i osvještavanjem vlastite uloge u obiteljskoj dinamici.

Za ovu knjigu nije lako napisati osvrt jer je na svakoj stranici od 177 koliko ih ima po nekoliko važnih teza koje bih vam voljela podcrtati i tako ih naglasiti. Tako da nema druge nego da je sami čitate i sami podcrtavate ono što je vama bitno. Knjiga će svakome od nas pružiti točku prepoznavanja upravo naše osobne priče, situacije i roditeljske muke. U tome je njena izuzetna vrijednost: svaki će roditelj pronaći sebe.

Sadržaj knjige je podijeljen u četiri cjeline, a svaka cjelina se odnosi na jednu vrijednost. To su: Uvažavanje, Integritet, Autentičnost i Odgovornost.

Svako poglavlje okuplja nekoliko pisama roditelja u kojima se oni obraćaju za pomoć, savjet i podršku Jesperu Juulu. U njima opisuju vrlo konkretne životne situacije i odnose sa svojom djecom, supružnikom ili drugim članovima obitelji. Na svako od njih Jesper Juul odgovara strpljivo, stručno i ozbiljno. Svako pismo i odgovor daje nam mogućnost da navedenu situaciju primijenimo na vlastiti život i obitelj i preispitamo vlastite vrijednosti i postupke.  

Izdvojene misli koje su mi se oblikovale dok sam čitala:

 

UVAŽAVANJE

“Ponašanje djece uvijek proizlazi iz njihovog odnosa s roditeljima.” Dakle ne iz toga što su zločesta, razmažena, neodgojena, nemirna, nepristojna, nemoguća… i još svašta se naslušam, nego iz toga što se mi ponašamo nelogično i nedosljedno, sumanuto i nerazumno. Još češće glumimo kontrolore  s visina, pametnjakoviće ili direktore cirkusa. 
“Kada su roditelji frustrirani zbog odnosa s djetetom, nije za to krivo dijete.” Roditelj koji postupa s uvažavanjem mijenja svoj odnos prema situaciji koja ga uznemiruje. Ne kažnjava dijete zbog toga. Mnogi roditelji još uvijek ne razumiju ili nisu nikad naučili razliku između kazne i posljedice, a ona je uistinu velika. Kazna umanjuje ili potpuno izostavlja priliku za učenje iz vlastitog iskustva i rađa sumnju u vlastite kvalitete te narušava sliku o sebi, dok posljedica ima potencijal za učenje ma koliko bila negativna i ne dovodi do sumnje u vlastite kvalitete kao osobe.  Osim toga, kazna implicira krivnju i sram kao dva najrazornija osjećaja.

 

INTEGRITET

“Svoj integritet štitimo tako da vlastite potrebe cijenimo više od tuđih.” Podcrtavam da to vrijedi i za roditelja i za dijete. Poštujte osjećaje i potrebe svog djeteta kao što poštujete drugu odraslu osobu, jer djeca su pravi ljudi. Samo što su još mali.
U ovom poglavlju je pismo roditelja koji puno i u svemu pomažu svom sinu. Toliko mu pomažu da ga je ugušila i dokrajčila beskrajna roditeljska ljubav i briga da na kraju nije dorastao izazovima života. Prevažno pismo i odgovor Jespera Juula u ovom vremenu hiperprotektivnog roditeljstva. Ne propustite.
Poglavlje sadrži i razloge čestih sukoba mlađih djevojaka sa svojim majkama. Kada se osjećate bespomoćno i očajno zbog odnosa s vašom tinejdžericom, nađite podršku i savjet u odgovoru i razmišljanju Jespera Juula na stranicama 70 – 73.

 

AUTENTIČNOST

“Djeca ne privlače našu pozornost namjernim negativnostima, nego upravo svojim stvarnim osjećajima.” Svijest o tome da je ponašanje djece odraz toga kako se osjećaju pomoći će nam u mnogim situacijama.
U društvu poput našeg, koje inzistira na poslušnosti i visoko je vrednuje (naročito u školi), autentičnost teško pronalazi svoje mjesto. 
Unatrag 15 godina mi smo izgradili dodatni identitet koji vodi k tome da vlastito biće ostavimo po strani. A zapravo je jedino važno da budemo stvarni, istiniti, da se posvećujemo svojoj osobnosti i s najvećom ljubavlju otkrivamo, cijenimo, razumijemo i poštujemo osobnost našeg djeteta.

 

ODGOVORNOST

Smatra se, na žalost, da su za dobar odnos između djece i roditelja zaslužni roditelji (ili njihove odgojne metode), a za loš odnos su kriva djeca. To nije točno. A i štetno je za dijete. Naime, mnogi odrasli ne mogu, ne znaju i ne žele preuzeti odgovornost za konflikte s djecom, a inzistiraju na tome da to učine djeca. To je najčešće vidljivo po školama. A onda zovu i treću osobu: “najviši sud” – roditelja. Poštovanje prema djetetu potpuno slabi i nestaje. Sve dok su odrasli neodgovorni, djeca nemaju s kime graditi odnos ravnopravnog dostojanstva.
Između često korištenih pregovaranja, raspravljanja, zahtijevanja, naređivanja, ukazivanja, trebanja, moranja – stoji i čeka nas RAZGOVOR. Onaj u kojem smo spremni spoznati nešto novo o sebi i djetetu. Istinski, usredotočen razgovor dvoje ljudi koji se vole i poštuju. To se ne može dogoditi dok u glavi imamo dnevne rasporede i ciljeve. Ne može se dogoditi dok u glavi vrtimo račune, obaveze, frustracije. Mi najprije moramo naučiti s djecom razgovarati i razumjeti ih.
Odrasli nastupaju iz uvjerenja da sve znaju i time snažno otežavaju. Što prije spoznamo i prihvatimo da to ipak nije tako, najviše ćemo pomoći sebi, vlastitoj djeci i našim obiteljima.

Dakle, pustimo djecu na miru i ozbiljno poradimo na sebi. To je jedini put da se mi, djeca i naše obitelji razvijamo u pravom smjeru. Neka prvi korak bude osnažujuća literatura Jespera Juula.

Od srca preporučujem  [❤]

 

Napisala: Sanja Margeta, prof. 
Preneseno s bloga Čitajmo