Kukanje, plač, bacanje igračaka, vješanje po vama čim uđete kuću. Poznato? Ma vi ste zapravo jedna sretna mama.

Dolazite po svoje dijete u vrtić i tete ga hvale kako je samo dobao, mio i poslušan. Ostavite ga malo kod bake i ona je oduševljena njegovom dobrotom te se u čudu pita zašto se vi stalno žalite na njegovo ponašanje.

Radite i dijete je cijeli dan s tatom – dobro, zabavno, poslušno, kolegijalno – sušta suprotnost onom ponašanju kada je s vama. U čemu je kvaka?

Zar doista toliko ne vole svoje mame da ne propuštaju nijednu priliku kako bi vam malo zagorčali život?

Ako ste se već sto puta uhvatili za glavu u pitanju – "Zašto? O, zašto?”,  znajte da je to zato što vas vole najviše, vi ste njihova sigurna luka i iako vam se ponekad čini da ste im ujedno i kanta za sve njihove negativne emocije, to je zato što je to upravo tako.

Nema veće sigurnosti od majke koja voli, koja razumije, koja se trudi pomoći svom djetetu pa kada vas nema, djeca u sebi jednostavno skupljaju sve svoje proživljene dojmove i čekaju samo vas da vam ih istresu.

One dobre emocije koje su ih okupirale, nedostajanje koje su osjećali, njih će ispoljiti zagrljajem, poljupcem i skakutanjem oko vas – i to vam neće smetati.

To će vas i više nego usrećiti no već sekundu nakon, započet će kukanje, plač, cendranje, bacanje igračaka, vješanje po vama uz krikove… situacija koja vas ubija u pojam jer ne razumijete što se to upravo dogodilo da su baš sada tako poludjeli.

Dogodilo se to da je došla njihova sigurna luka u koju će kao brod balastne vode izbaciti sve što ih je dosad ljutilo i mučilo. S vama je došao i osjećaj da sada konačno mogu otpustiti kočnicu i osloboditi svoje osjećaje.

I neka vas ta mora ne mori jer to samo znači da dijete u vama vidi nekoga tko mu dozvoljava da bude prirodno, da pokaže svoje osjećaje, da se utješi.  I zato kada vas vaše voljeno dijete sljedeći put već na vratima dočeka kao mali divljak, ne ludite i ne ljutite se – pustite da se ispuše.

Vi ste možda njihova kanta i vreća za udaranje, ali ste im ujedno i najveći oslonac u životu – okrilje u kojem će cijeli svoj život imati posebno mjesto gdje mogu biti najiskreniji i najprirodniji. Mjesto gdje će najprije početi razvijati svoju emocionalnu inteligenciju, izražavati svoje osjećaje, te na temelju toga razvijati i svoje samopouzdanje.

Znajte da vaše dijete nije razmaženo niti zločesto, ono samo čeka vas da vam sve ispriča.

Nisu ni tate daleko od toga, čisto neka se zna, jer kada njega dugo nema pa se odjednom pojavi i on će vjerojatno dobiti poštenu porciju gromoglasnih otpuštanja osjećaja.

Tu stoga leži i odgovor na ono pitanje zašto su djeca u prisustvu roditelja lošija nego kada ih čuva netko drugi.

Ako situacija u vašoj obitelji nije takva, ako nikada do sada niste primijetili ovakve oscilacije u njihovom ponašanju, vjerojatno postoje samo dva adekvatna odgovora – ili ste baš stalno s njima ili djeca u vama ne vide svoju najsigurniju luku. A to baš i nije dobro za njih.
 

Dakle, kada se sljedeći put vraćate kući već se pred vratima pomirite s tim da će vas vaše dijete zasutim svim svojim proživljenim emocijama.

I nemojte zato ludjeti i dočekati ih sa stavom, dočekajte ih širom otvorenog zagrljaja da se što brže istresu i što brže vrate svom ritmu – utješeni i sretni što su vam baš sve ispričali.

Preuzeto s atma.hr

Nove studije pokazuju da rano čitanje naglas unapređuje rast djece i razvoj njihova mozga.

Čitajući svome djetetu povezujete se s njim i upoznajete se s njegovim osjećajima te mu također pomažete da spozna vlastite. Čitanjem unapređujete razvoj dječjega govora. Dok im čitate, djeca uče nove pojmove, razvijaju maštu i kreativnost. Novija istraživanja govore da djeca kojoj roditelji čitaju u ranoj dobi ranije svladaju tehnike čitanja i razumijevanja pročitanog.
 

• Evo nekoliko prijedloga kako bi čitanje bilo na radost djetetu, a i vama:
• Najprije dopustite djetetu da sâmo odabere priču koju bi htjelo čuti.
• Upoznajte se sa sadržajem priče kako biste je što bolje mogli prezentirati djetetu.
• Osigurajte mir u prostoriji.
• Dijete smjestite u takav položaj da može osjetiti vašu bliskost, a ujedno da su mu ilustracije potpuno vidljive – najbolje u krilo.
• Odbacite sve stresne i negativne misli koje ste prikupili toga dana i na trenutak zamislite da ste glumac.
• Uživite se u priču i odglumite je svome djetetu najbolje što možete.
• Dozvolite mu da postavlja pitanja tijekom čitanja.
• Čitanje ne mora trajati dugo, ali bitno je da ste tih nekoliko minuta potpuno uživali zajedno sa svojim djetetom.
• Pokušajte dati sve od sebe da se dijete u tim trenucima osjeća posebno.
• Nakon čitanja zamolite dijete da vam nacrta nešto vezano za priču.

Ilustracije u priči i vaša intuicija mogu vas potaknuti da izmislite sasvim novu priču, koja bi možda popravila loše raspoloženje vašeg djeteta toga dana, ili ga pak umirila nakon nekog nemilog događaja. Pomoću obiteljskih fotografija, djetetovih crteža i slika iz časopisa pokušajte s djetetom izraditi njegovu vlastitu slikovnicu.

Iskoristite svaki slobodan trenutak da kroz igru čitate sa svojim djetetom i ne zaboravite da ste vi kao roditelj prvi i najvažniji djetetov učitelj.
 

Sve je više djece sa zdravstvenim problemima i poremećajima poput kardiorespiratornog, dijabetesa, hipertenzije, astme, poremećajima učenja, pažnje i koncentracije. Teško bi bilo izdvojiti sve faktore koji doprinose ovom trendu, ali većinu tih faktora, iz najbolje namjere, u život djeteta unose roditelji. I to rade uvjereni kako će dijete biti sretno, zaštićeno i spremno za život. Ali istina je drugačija…

Idemo redom, prvi i najveći problem je NEDOSTATAK KRETANJA

Nedostatak tjelesne aktivnosti i sjedilački način života imaju veliku ulogu u povećanom broju razvojnih poremećaja jer dijete biološki ima visoku razinu energije za kretanje. Kretanjem razvija neuronske puteve i aktivira važna područja u kori velikog mozga. I nije tu važno samo hodanje, kao oblik kretanja, već i motoričke aktivnosti djeteta prilikom pomicanja ruku, glave, koordinacije oko-ruka, postizanja ravnoteže itd. Ako se dijete manje kreće, neiskorištena energija mu onemogućava spavanje u očekivano vrijeme, što većina roditelja i sama primjećuje.

I korištenje uređaja nove tehnologije dovodi se u vezu s nedostatkom sna, neredovitim ciklusima spavanja, lošijom kvalitetom sna i povećanjem umora tijekom dana, što može negativno utjecati na razvoj mozga. Potrebno je biti oprezan te ne popuštati i ne dozvoljavati djetetu prekomjerno korištenje ovih uređaja.

Kretanje je osnovna potreba djeteta i treba ga u tome podržavati i što češće voditi u park, na igralište, u prirodu, a smanjivati vrijeme provedeno pred ekranom. Većina djece će potrčati u susret blatnjavoj lokvici sa željom da po njoj gaze, skaču ili je preskoče.

Odakle ta potreba?

Najvažniji posao mozga je prikupljanje, a zatim i obrada informacija, što i je inteligencija. Upravo zbog toga, dijete u periodu razvoja, ima instinktivnu potrebu skupiti što više informacija, tj. naučiti što više. Tako se stvaraju veze između pojedinih dijelova kore velikog mozga što pozitivno utječe na razvoj kognitivnih sposobnosti djeteta.

Obrađivanje i povezivanje informacija je bit inteligencije i razumljivo je zašto dijete mora skakati po blatu, penjati se na drveće, skakati po krevetu – tako stimulira razvoj svojih kognitivnih sposobnosti. Zato je važno da dijete u djetinjstvu što više vremena provede u aktivnostima kao što su trčanje, skakanje, preskakanje, provlačenje, boravak u prirodi i sl.

PREHRANA

Prehrana je važan faktor za razvoj mozga, a s modernim stilom života i ona se promijenila. Sve je više visokokalorične hrane, konzervansa, umjetnih boja i dodataka koji hranu čine ukusnijom. Ova tema je jako opširna, ali važno je napomenuti da se uz dobro poznat utjecaj šećera na psihofizičko stanje, prekomjernim unosom šećera u adolescentskim godinama utječe i na doživljaj nagrade u odrasloj dobi.

Kako je pokazalo istraživanje neuroznanstvenice Nicole Avene, prečesto aktiviranje sustava za nagrađivanje (koji je zadužen za osjećaj zadovoljstva i užitka), što svaki slatki zalogaj upravo i radi, može dovesti do problema kao što su gubitak kontrole, povećana tolerancija na šećer i jaka želja za hranom.

Eksperiment izveden na malim životinjama 2012. godine pokazao je da prehrana bogata fruktozom usporava aktivnost mozga sabotirajući time pamćenje i učenje. Također, sve je više dokaza da prehrana bogata šećerom dovodi do neurodegenerativnih bolesti poput Alzheimerove bolesti. Neki znanstvenici su počeli Alzheimerovu bolest zvati i dijabetes tip 3.

U trudnoći i prvim godinama života, pravilna i balansirana prehrana je neophodna za optimalni razvoj mozga. Nedostatak hranjivih tvari poput željeza ili joda mogu utjecati na kognitivni i motorički razvoj.

Mnogi drugi nutrijenti poput kolina, folne kiseline i cinka povezani su s ranim djelovanjem mozga. Nepravilna prehrana ili nedostatak uravnotežene prehrane u ranom djetinjstvu dovodi se u vezu s problemima u učenju i razvoju. Dugotrajne posljedice uključuju nizak uspjeh u školi, emocionalne probleme i loše zdravlje.

Možda je jod dobar i najpoznatiji primjer važnosti nekog mikro elementa za pravilan rast i razvoj. Jod je nužan za normalni rast i razvoj djece, a prije svega, za normalan razvoj centralnog živčanog sustava i inteligencije u prve tri godine života. Europska agencija za sigurnost hrane (EFSA) čak tvrdi da postoji jasna veza između razine joda koji žena ima tijekom trudnoće i kasnije inteligencije djeteta. Postoje i istraživanja koja govore da je jod važan u povezivanju neurona, a od formiranja tih veza (sinapsi) ovisi i intelektualni kapacitet djeteta.

DOSADA

Djeci je svako iskustvo novo ili, u najmanju ruku, nije još ustaljeno i pretvoreno u rutinu, bilo rutinsku percepciju ili rutinski odaziv.

Na primjer, malo dijete koje je dovoljno blizu prozora da vidi goluba koji je upravo sletio na drvo, taj će prizor jako burno doživjeti. Uslijedit će paleta reakcija – sve u vezi s ovim događajem bit će mu novo. U jednom danu dijete prođe kroz puno ovakvih, njemu nesvakidašnjih i novih, doživljaja. Odrasla osoba, čak i ako gleda kroz prozor, ako uopće i registrira tog istog goluba, najčešće mu neće pokloniti ni mrvicu pažnje.

Dok se mozak intenzivno razvija, količina mentalne energije neophodna za njegov normalan rad je velika.

Do četvrte godine metabolizam mozga postane dvostruko brži nego kod odraslih i ostaje visok sve do početka puberteta. Dijete uči nevjerojatnom brzinom pa se energija ulaže gotovo isključivo u sadašnji trenutak. Mentalni modeli svijeta se konstantno prilagođavaju kako bi došli do optimalnih rezultata.

Upravo zbog toga je važno djetetu omogućiti vrijeme za sebe, da osjeti dosadu i sam se riješi tog neugodnog osjećaja te da pronalazi adekvatne aktivnosti i igre.

U igri dijete iskusi tzv. stanje tijeka (eng. flow) što je u biti stanje zanosa, kompletne koncentracije i obuzetost trenutnom aktivnošću. Dijete se pretvara u svoju igru, nestaje osjećaj vremena. U ovim trenutcima zanosa luči se dopamin, naša biološka nagrada, koja dolazi u vidu osjećaja zadovoljstva. To je nagrada koju nam daje mozak, jer smo naučili nešto novo, pa ćemo, vjerojatno, i lakše preživjeti. Tako će mozak lakše obaviti svoju osnovnu funkciju – preživljavanje.

Iako je kod odraslih ovo ponašanje normalno, kod djece je ono intenzivno. Potrebno je dozvoliti djetetu da mu vrijeme sporo prolazi jer ta dragocjenost nije vječna. Nije dobro gušiti ga različitim aktivnostima koje služe neprekidnom zabavljanju i eliminiranju dosade.

Neka dijete osjeti teret vremena, neka nauči živjeti s tim, a ne da od toga bježi. Djetetu je vrijeme sada, jučer i sutra samo su neke neobične riječi koje odrasli koriste. Ne treba prekidati to vrijeme jer, skoncentrirano dijete koje u mašti smišlja priče i dodaje likove u svoju igru, razvija važne sposobnosti: razmišljanje, maštu i kreativnost.

Osjećaj dosade je neugodan i dijete ga se samo mora riješiti. Ako odrasli eliminiraju djetetu dosadu i ako mu budu ispunjavali želje i pomagali da mu ne bude dosadno, izgubit će se važna karika u razvoju djeteta.

Zato roditelji oprez, misleći da radimo nešto korisno ili nešto čime usrećujemo dijete stalno ispunjavajući brojne zahtjeve i želje, zapravo radimo protiv svoje djece.

Tekst preuzet sa salveopharma.rs

Knjige dr. Rajovića:

Ostali članci dr. Rajovića:

Dr. Rajović: Djeca kroz igru najbolje uče, a učenje napamet zastarjelo je​

Zašto djeca danas šute, sjede i plaše se lopte?​

Značenje dječje igre je ogromno, a roditelji to zaboravljaju​

Poznati američki psihijatar i stručnjak za razvoj mozga dr. Dan Siegel objašnjava kako provjeravanje mailova, poruka ili objava na društvenim mrežama prije spavanja ugrožava zadovoljenje prirodne potrebe za snom, a onda i normalno funkcioniranje tijekom dana.

Dr. Dan Siegel, klinički profesor psihijatrije na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Kaliforniji, Los Angeles, autor više knjiga o razvoju dječjeg mozga, u videu snimljenom za Buisness Insider objašnjava kako gledanje u ekran prije spavanja utječe na mozak i tijelo:

“Ljudi izlažu oči toku fotona iz digitalnih uređaja, koji zapravo mozgu poručuju: Ostani budan, još nije vrijeme za spavanje. Ako u 10, 11 ili 12 sati navečer provjeravate mailove ili poruke, svjetlo uređaja sprječava lučenje melatonina, hormona sna. I onda ste budni u pola jedan u noći i opet provjeravate mobitel – budni ste, pa zašto ne biste provjerili. Idete spavati u jedan, a budite se za posao u šest i to je pet sati sna. Znamo da san omogućuje aktivnim neuronima da se odmore, ali, još važnije, tijekom spavanja, glija stanice čiste toksine koje su neuroni stvorili. Bez sedam do devet sati sna, ti toksini ostaju u sustavu. To vrijedi za preko 95 posto ljudi, a samo mali postotak zaista ne treba toliko sna. Iako će se neki hvaliti kako su sinoć spavali samo tri sata, a danas opet rade, to smanjuje koncentraciju, otežava pamćenje, umanjuje sposobnosti rješavanja problema, a poremećeno je i lučenje inzulina, koji pomaže u regulaciji metabolizma, pa je vjerojatnije da ćete se više debljati od onoga što jedete i jesti više. A kao da sve ovo nije dovoljno, to je i toksično za veze među stanicama mozga.

Zato je važno snu dati prioritet. Isključiti uređaje s ekranima do, recimo, devet navečer i osigurati si barem sat vremena bez ekrana prije spavanja. To je ozbiljan problem, a možemo na njega utjecati ako se odlučimo pobrinuti i za taj aspekt korištenja digitalnih uređaja.”

Preneseno s Medijske pismenosti

Predškolsko dijete većinu vremena provede u igri i kroz nju uči, spoznaje svijet oko sebe i priprema se za školu. A onda dođe i taj veliki dan polaska u školu koji unese veliku promjenu u život svakog predškolca. Kako da dijete što lakše prihvati tu promjenu, kako da bude spremno sjesti u školsku klupu i da u školi bude uspješno te kako da do kraja izgradi pozitivnu sliku o sebi, socijalne vještine i emocionalnu stabilnost, savjetuju odgojiteljice Jelena Salatović i Martina Sokač.
 

Važno nam je naglasiti da priprema za školu počinje puno ranije od zadnje predškolske godine u vrtiću i podrazumijeva cijeli spektar različitih vještina potrebnih za dobro funkcioniranje. Od prvih dana u vrtiću djecu pripremamo za život, a to je ujedno i priprema za školu. Dijete treba ovladati različitim vještinama tijekom predškolskog perioda, između ostalog posebnu pozornost posvećujemo razvoju samostalnosti, odgovornosti, emocionalnoj stabilnosti, samopouzdanju, grafomotoričkoj i tjelesnoj zrelosti.

Kontinuiranim radom i poticanjem djeteta na kvalitetan razvoj sukladno dobi i mogućnostima i u razvoju potrebnih kompetencija, dobit ćemo spremnog predškolarca koji je spreman odgovoriti na izazove koji ga čekaju u školi.

Često se pitamo koja je uloga roditelja u toj pripremi za školu

Bez obzira to što dijete prolazi predškolski program pripreme za školu u vrtiću, ključna je uloga roditelja kao djetetovog primarnog odgojitelja. Kao roditelji mogli bismo si postaviti nekoliko pitanja:

• može li dijete funkcionirati u nepoznatoj okolini
• je li spremno odvojiti se od roditelja
• komunicira li uspješno i surađuje li s vršnjacima
• izražava li svoje emocije na socijalno prihvatljiv način
• zna li se nositi s neuspjehom
• rješava li sukobe na konstruktivan način

Kako mu "ja" kao roditelj mogu pomoći i pripremiti ga na novu situaciju?

• Ohrabrite dijete u svakoj prilici kad svladava nešto novo.
• Dajte mu na znanje da je za svako postignuće potreban trud, cijenite njegov trud bez obzira na rezultat.
• Pružite mu priliku da uči na vlastitim iskustvima, time jačamo samostalnost i samosvijest.
• Pozitivno govorite o učiteljima i školi.
• Dajte mu na znanje da vjerujete kako će se u školi dobro snaći.
• Upozorite ga na opasna mjesta na putu do škole, te kako ih sigurno i uspješno svladati.
• Vježbajte zaključavanje i otključavanje stana.
• U slučaju potrebe uputite dijete na osobe koje mu mogu pomoći ako je samo kod kuće.
• Verbalizirajte različita emocionalna stanja kroz koje dijete prolazi, budite mu podrška u izražavanju emocija na društveno prihvatljiv način.
• Potičite njegovu samostalnost (npr. briga o sebi, samostalnost u uzimanju obroka, odlazak u trgovinu, poštivanje pravila u prometu, odlazak u šetnju do škole…)

Što još možemo raditi:

• Kako biste potaknuli djetetova opća znanja, spoznaju, znanje o sebi i obitelji, logičko zaključivanje, pamćenje, imenovanje i slično, podržavajte i razvijajte radoznalost djeteta, vodite ga u šetnju, razgovarajte, imenujte, opisujte, posjetite muzej, knjižnicu ili kazalište. Tijekom šetnje postavljajte mu neka od ovih pitanja: što vidi ili čuje, što je veće/manje, što je lijevo/desno i slično. Prilikom šetnje sakupljajte kamenčiće i kada dođete kući brojite ih te ih klasificirajte prema boji, obliku ili veličini. Iste kamenčiće možete pobojati ili na njima pisati slova ili ih pretvoriti u zanimljive kukce i slično.
• Zajedno izradite memori sa slikama slova, s brojevima ili geometrijskim oblicima.
• Igranjem društvenih igara, usvajajte poštivanje pravila u igri i osnovne matematičke pojmove, vježbate zapamćivanje i koncentraciju.
• Redovito potičite dijete na crtanje i pravilno držanje olovke. Pružite mu mogućnost da i u svom obiteljskom okruženju u opuštenoj atmosferi vježba različite grafomotoričke zadatke i tako usvaja prijeko potrebne vještine za školu.
• Ako ste na pješčanoj plaži pišite štapom slova po pijesku. Ako niste u prilici izradite jednostavnu podlogu za pisanje (na tacnu stavite šećer i neka dijete piše prstićem, od kartona ili starog cd-a izradite sat s pomičnim kazaljkama).
• Zajedno posudite slikovnice u knjižnici te čitajte, a zatim potičite dijete da istu priču prepriča vama, postavljajte poticajna pitanja kako bi se dijete prisjetilo detalja iz priče. S djetetom izradite slikovnicu a neka dijete osmisli naslov priče.
• Kako bi potaknuli predčitalačke vještine možete sami osmisliti igre: prepoznaj i imenujkojim glasom počinje i završava riječ, smišljajte rimu (lonac – konac…), igra ˝na slovo na slovo˝.

Jednako je važna i tjelesna spremnost i koordinacija pokreta i ravnoteže u svim oblicima kretanja pa sve do fine motorike

• Igrajte se loptom (dodavanje, gađanje, kotrljanje), skakanje, trčanje, preskakivanje, provlačenje i slično.
• Vozite bicikl ili se rolajte.
• Igrajte se skrivača, lovice i slično.
• Za poticanje fine motorike: crtanje, slikanje, izrezivanje, lijepljenje, nizanje, modeliranje, vezanje, zakopčavanje, otkopčavanje i slično.

Njegujte pozitivna očekivanja

I za sam kraj važno je osvijestiti koliko presudnu ulogu imaju stav, mišljenje i očekivanje roditelja od djeteta u ovoj fazi pripreme za školu. Iako je zabrinutost roditelja za uspješnost prilagodbe djeteta školskom životu i obvezama razumljiva, jako je važno paziti da se ona ne prenosi na dijete, i potruditi se da dijete s kreće u školu s pozitivnim iščekivanjem.

I najvažnije je da uživate u svemu gore navedenom, imate povjerenja u svoje dijete i da mu budete podrška.

Preneseno s Roditelji.hr

Dodir kožom na kožu između majke i njenog djeteta pri rođenju smanjuje djetetovo plakanje i pomaže majci u uspješnom dojenju.

U mnogim je kulturama uobičajeno da majke drže djecu na golim prsima neposredno nakon porođaja. Povijesno gledajući, ovo je bilo nužno za djetetovo preživljenje. U današnje vrijeme veći se broj djece rađa u bolnicama, te se kao dio uobičajenog postupka odvajaju od majke kako bi ih previli u pelene i obukli, te ih zatim vratili majkama. Pretpostavlja se kako je moguće da te bolničke rutine mogu značajno poremetiti rane odnose majke i djeteta i imati štetne učinke. Cilj ovog sustavnog pregleda bio je ustanoviti ima li rani kontakt kožom na kožu između majke i njenog novorođenčeta utjecaj na zdravlje i ponašanje djeteta, kao i na dojenje.

Pregledom su obuhvaćene 34 randomizirane studije koje su uključivale 2177 majki i njihovu novorođenčad. Pokazano je kako novorođenčad izložena kontaktu kožom na kožu više komunicira sa majkom i u prosjeku plače manje od novorođenčadi koja prima uobičajenu bolničku skrb. Veća je bila i vjerojatnost da će majke dojiti u prva četiri mjeseca i da će razdoblje dojenja biti sveukupno duže, ako su imale rani kontakt kožom na kožu sa svojom djecom. Rani odnos između majke i djeteta je također bio bolji, no ovaj ishod je teško točno izmjeriti. Sveukupna kvaliteta korištenih metoda je raznolika. Načini primjene intervencija nisu bili jednaki u svim istraživanjima (uključujući vrijeme kada je kontakt kožom na kožu započeo nakon rođenja i sama duljina trajanja kontakta), kao i promatrani ishodi i načini njihova mjerenja. Nije bilo negativnih ishoda povezanih s kontaktom kožom na kožu.

Izvor: Hrvatski Cochrane ogranak

"Imati bratiće i sestrične je poput toga da imate doživotne prijatelje bez obzira gdje vas život odvede. Vidim ove prekrasne odnose kod svoje djece i njihovih bratića i sestrični i uživam gledajući ih kako odrastaju skupa", piše mama troje djece i objašnjava zašto imate sreću ako i vaše dijete odrasta uz svoje rođake.

Meredith Ethington je mama troje djece, novinarka i autorica nekoliko knjiga o roditeljstvu. Nedavno se na svom blogu osvrnula na zanimljivu temu: važnost odrastanja djece uz svoje rođake – bratiće i sestrične. 

"Nekako se dogodilo da moja sestra, brat i ja živimo udaljeni i do nekoliko sati jedni od drugih, ali prije dvije godine, napravili smo pakt da će naša djeca jako dobro znati jedni druge iako ne žive jako blizu jedni drugima", napisala je i dodala kako želi da njezina djeca znaju kakva je radost i privilegija odrastati uz svoje bratiće i sestrične. 

Zajednički bake i djedovi, obiteljske tradicije i uspomene

"Ja sam imala tu sreću imati jako puno bratića i sestrična u svom djetinjstvu. Često bismo prespavali jedni kod drugih, igrali izmišljene igre u bakinoj kući, gradili bismo utvrde i pretvarali se da smo psi. Ljeti smo skupa ljetovali ili plivali u obližnjem jezeru, pecali i kartali se. Imam bratiće i sestrične koji su sličnih godina kao i ja, ali i one koji su me čuvali kao dijete i koji su puno stariji od mene. Sve ih volim beskrajno puno."

Ova mama navela je samo nekoliko razloga zašto biste trebali biti sretni ako vaše dijete odrasta uz svoje rođake:

• Bratići i sestrične mogu biti poput braće i sestara, osim toga da s njima ne trebamo živjeti pod istim krovom.
• Oni znaju naše tajne i znaju kako je imati mamu ili tatu dovoljno sličnu našim mamama ili tatama, ali dovoljno različitu da je zabavno prespavati kod njih za malu promjenu okoline.
• Bratići i sestrične znaju kako je to doći iz obitelji slične našoj. Oni su poput najboljih prijatelja koji su na svim našim važnim obiteljskim događajima, a s kojima se možemo iskrasti i zabavljati dok su odrasli naporni u svojim dugim i dosadnim razgovorima. 
• Bratići i sestrične imaju sličan šašavi smisao za humor i čak izgledaju slično kao i mi. Ustvari, oni su dovoljno slični poput nas da možemo biti potpuno svoji u njihovom društvu bez da se osjećamo čudno ili drugačije. 
• Bratići i sestrične daju nam osjećaj obiteljske povezanosti. Imati proširenu obitelj bilo koje vrste – djeci daje osjećaj toga tko su i otkuda dolaze, a bratići i sestrične omogućuju sve to u zajedničkom generacijskom kontekstu. Zajednički bake i djedovi, obiteljske tradicije i uspomene!

"Rekla bih čak da su bratići i sestrične osnovni dio sretnog života jer vas vole, imate zajedničke uspomene iz djetinjstva i podrška su vam u odraslom životu. Imati bratiće i sestrične je poput toga da imate doživotne prijatelje bez obzira gdje vas život odvede. Vidim ove prekrasne odnose kod svoje djece i njihovih bratića i sestrični i uživam gledajući ih kako odrastaju skupa. Iako uvijek ne uživam u putovanjima od nekoliko sati kako bi se to dogodilo – gledajući ih kako uživaju u zajedničkom druženju i već sada razgovaraju o svojim uspomenama vrijedi svakog pitanja koje mi moje troje mališana postavi 100 puta u autu: 'Jesmo li blizu?'"

Preneseno s Klokanica.hr

U prošlosti se vjerovalo kako djeca nemaju prave sposobnosti pamćenja sve dok ne napune 8 do 9 mjeseci. Iako su roditelji kroz svoje iskustvo često mogli vidjeti drugačije, tek su nedavna istraživanja pamćenja kod beba isto i potvrdila.

Tako prema nekim novijim istraživanjima, bebe stare samo 6 tjedana mogu pamtiti događaje unatrag 24 sata, dok bebe stare 16 mjeseci mogu imati pamćenje i unatrag 4 mjeseca.
Kratkoročno pamćenje se proučavalo i kod fetusa, odnosno još u prenatalnom razdoblju. Tako u 40. tjednu trudnoće, beba može zapamtiti podražaj na 10 minuta do 24 sata.

Istraživanje koje su osmislili dr. Anthony DeCasper i dr. Melody Spence govori o učenju koje se događa još prije rođenja.

Skupina trudnica čitala je na glas određenu dječju priču dva puta dnevno tijekom posljednih 6 tjedana trudnoće. Samo nekoliiko sati nakon poroda, bebe su imale izbor – slušati snimku majke kako čita onu istu priču ili neku drugu priču. Istraživači su pratili ritam sisanja beba (koji se mijenja ovisno o interesu – sporiji ritam sisanja kada na nešto više obraćaju pažnju) te na taj način vidjeli preferenciju beba prema poznatoj priči. Zaključak je bio jasan – učenje se dogodilo još u maternici.

Nekada se smatralo da bebe percipiraju svijet kao konfuzno mjesto i da novorođenčad nije sposobna još za ništa osim spavanja, hranjenja, plakanja. No, novija istraživanja pokazuju da su bebe sposobne još prije nego što govore i brojati, sjećati se događaja, rješavati probleme. Novorođena beba tako aktivno istražuje, slaže, i organizira informacije oko sebe.

Kako razvijati pamćenje?

• Korisno je voditi bebe na različita mjesta koja su karakteristična po mirisima, zvukovima. Što dijete ima više pozitivnih iskustava u prošlosti, više će biti otvoreno za nova iskustva u budućnosti Zvukovi i mirisi intenzivno bude ranija sjećanja.

​​

• Djeci je lakše savladati novu vještinu ako se ista ponavlja u kraćem vremenu kroz više ponavljanja, nego u dužem obliku s manje ponavljanja.  

​​

• Roditelji mogu podržavati sposobnost pamćenja beba uspostavljanjem dnevne rutine koja bebama daje osjećaj sigurnosti i predvidljivosti. Ponavljanje igre u istom obliku pomaže djeci da upamte na koji se način igrati s određenom igračkom, da vježbaju određene motoričke vještine, te da se prilagode okolini. Svakodnevne rutine odlaska na spavanje, kupanje, spremanja za šetnju i slično daju mogućnost djetetu da predviđa sljedeći događaj u skladu s naučenim.

​​

• Za dijete starosti godinu dana i više, korisno je snimanje i gledanje kućnih video filmova. Snimiti dijete u igri, snimiti neki događaj, te ga kasnije gledati i, naravno, komentirati zajedno s djetetom, pomaže u razvijanju pamćenja.

​

• Korisnije je kada se govori o prošlim događajima da je roditelj taj koji elaborira, objašnjava događaj s potpitanjima s ciljem dosjećanja cijelog događaja, slijeda radnji, uzroka, posljedica i slično s ciljem zabave, razgovora nasuprot tome da roditelj koristi dosjećanje prošlih događaja samo kako bi dobio neku bitnu informaciju (npr. gdje si ostavio igračku?).

​​

• Isto tako, zapažanje osjećaja i dosjećanje prošlog događaja prema osjećaju koji je tada dijete imalo olakšava razgovor o prošlim događajima. Stoga se preporučuje za roditelje djece starije od dvije godine da razgovaraju, ne samo o tome što se dogodilo, nego i o tome kako su se djeca tada osjećala. Događaji obojani emocijama bolje se pamte.

 
Infantilna amnezija

U prosjeku, ljudi imaju najranija sjećanja događaja kada su imali 3 i pol godine, a nemaju sigurnih sjećanja za period kada su imali manje od dvije godine. Ovu pojavu zovemo infantilna amnezija i predmet je zanimanja mnogih znanstvenika.

Iako postoji mnogo različitih pokušaja objašnjavanja ovog fenomena, u novije vrijeme zanimljivim se čini objašnjenje profesorice Nelson i suradnika koji kažu kako je za autobiografsko pamćenje (pamćenje događaja iz vlastitog života) ključan jezik, ali i roditelji.

Važan faktor je i mozak koji se u prvoj godini intenzivno razvija, odnosno koji još nema razvijene sve strukture važne za autobiografsko pamćenje. Nadalje, jezik omogućuje opstanak sjećanja kroz mogućnost prepričavanja, objašnjavanja dosjećanog i slično što utvrđuje učenje o tome kako se dosjetiti.

Ovdje je bitna uloga roditelja koji mogu pomoći djeci da osvježe vlastita sjećanja i time stvaraju bolje tragove za dosjećanje. Naime, kada je u pitanju pamćenje, smatra se da sve ostaje zapamćeno, ali se ne možemo dosjetiti svega što smo ikada zapamtili jer se s vremenom gube tragovi za dosjećanje. Ponavljanjem određenog sadržaja tragovi se čuvaju od brisanja

Izvor: dipl. psiholog-profesor Rebeka Bulat
 

Pročitajte i:

Kako poticati govorno-jezični razvoj djeteta
Postoji li vrijeme koje je optimalno za razvoj određenih vještina i sposobnosti

Iako većina roditelja, kao što je već spomenuto, podrazumijeva kako bi priprema za školu trebala obuhvaćati učenje čitanja, pisanja, računanja i sl., te često sami „forsiraju“ djecu na učenje istih, za djecu to nije neophodno. Naime, navedene vještine djeci predstavljaju najmanji problem koji vrlo brzo svladaju polaskom u školu, a ako im i ide teže, u dobi od 6 ili 7 godina djeca počinju shvaćati da nedostatak prirodnih sposobnosti mogu nadoknaditi ulaganjem napora. Također, ukoliko dijete ima dobro razvijene predčitalačke (npr. glasovna analiza i sinteza na slova i na slogove, imenovanje riječi na zadani glas, prepoznavanje simbola slova i brojki i dr.) i grafomotoričke vještine (npr. pravilno držanje olovke, povlačenje jasne linije kao i povlačenje linije od točke do točke A do točke B, pravilno precrtavanje geometrijskih likova i dr.) bez velikog napora će usvojiti i vještine pisanja i čitanja. Kada je riječ o usvajanju vještina računanja, poželjno je da dijete nauči mehanički brojati barem do 20, dodavati i oduzimati za jedan broj do 10 te da razumije pojmove klasifikacije po boji, obliku i sl., kao i usporedbe po dužini te širini. Sve navedeno, predškolci u dječjem vrtiću tijekom cijele školske godine vježbaju kroz radne listove, crtančice, slovarice, ali isto tako je važno, čak i važnije, zajedničko učenje djeteta kroz igru s roditeljima.

Što se tiče razvoja samopoštovanja, važno je imati na umu kako ono polako opada zadnju godinu polaska u vrtić te osobito polaskom u osnovnu školu. Razlog tome je sve češće procjenjivanje u školi kao i činjenica što se u školskoj dobi samopoštovanje počinje odnositi na više zasebnih osobina. Budući da na njega utječu postupci roditelja i odgojitelja, pozitivnu sliku o sebi i visoko samopoštovanje će imati ona djeca čiji roditelji/odgojitelji pokazuju realistična očekivanja (ni previsoka ni preniska), koji prihvaćaju dijete onakvo kakvo je te mu daju osjećaj da je vrijedno i sposobno. S druge strane, kritiziranje i omalovažavanje te pretjerano kontroliranje i naređivanje, dovest će do niskog samopoštovanja, a dijete niskog samopoštovanje će imati i nisko samopouzdanje, odnosno bojat će se i započeti neku aktivnost jer neće vjerovati u sebe.

Nadalje, prije polaska u školu dijete je korisno osamostaliti u brizi za sebe (oblačenje i obuvanje, kulturno-higijenske navike pri jelu, odlazak na wc, pranje i brisanje ruku, kulturne navike ophođenja, kao što su npr. pozdravljanje i primjereno korištenje tzv. “četiri čarobne riječi“ – molim, hvala, izvoli, oprosti) te ga naučiti važne stvari poput imena i prezimena članova obitelji, adresu i broj telefona, put od kuće do škole, pravila u prometu, gledanje na sat.

Poželjno je igrati se s djetetom, naročito društvene igre koje potiču pažnju i pamćenje, usvajanje pravila i podnošenje neuspjeha (npr. Čovječe ne ljuti se, Memory igre, Pogodi tko, puzzle,…), čitati mu priče, pjesmice, brojalice, zagonetke, rješavati zadatke poput labirinta ili traženja razlika između slika, zajednički obavljati kućanske poslove, razgovarati s djetetom i poticati njegovu znatiželju, podržati ga kada naiđe na problem, stvarati okruženje u kojem će imati mnogo pisanog i likovnog materijala (knjige, časopise, bojice, plastelin, kolaž i dr.).

Općenito, za razvoj djeteta, pa tako i za prilagodbu djeteta na školu, važno je stvarati motivirajuće okruženje u kojem se potiče stjecanje novih iskustava, aktivnost, radoznalost, igra i stvaranje. Na taj način će dijete steći osobine, sposobnosti i vještine potrebne za uspjeh u školi.

U konačnici, osobine koje su poželjne kod djeteta kada kreće u školu su:
– dobra slika o sebi
– zna brinuti o sebi
– zna i želi pomagati drugima
– zna se dogovoriti i pridržavati pravila
– uspješno rješava sukobe
– znatiželjno je i voli učiti
– zna se ponositi uspjehom i podnijeti neuspjeh
– može dovršiti ono što je započelo

Na taj će način period prilagodbe, polaskom u osnovnu školu, za dijete biti lakši budući da dijete dolazi u novo, formalno okruženje koje od njega zahtijeva mnogo novih i različitih stvari u odnosu na ono u kojem je do sada boravio (nova pravila ponašanja, sjedenje na jednom mjestu duže vrijeme, praćenje aktivnosti do kraja, svakodnevno procjenjivanje sposobnosti učenja i izvršavanja zadataka).

I za kraj, neke od priprema, koje je poželjno obaviti pred sam polazak djeteta u školu, trebale bi uključivati ugodne zajedničke aktivnosti djeteta i roditelja. Neke od njih su kupnja školske torbe i školskog pribora, zajedničko uređivanje radnog prostora koji će biti samo djetetov (dakle nije nužna cijela dječja soba ukoliko ne postoje mogućnosti za to, već je dovoljan i radni stol namijenjen samo djetetu) te razgovor s djetetom o promjenama u njegovu životu koje će se dogoditi kada krene u školu kao što je npr. ostajanje nasamo kod kuće. Budući da je svaka životna promjena stresna – bilo pozitivna ili negativna – jer zahtijeva novi način funkcioniranja, važno je poticati pozitivne stavove djeteta prema školi i učenju, odnosno općenito veseliti se s djetetom i biti uz njega u trenucima polaska u prvi razred.
Kada je riječ o poticanju pozitivnih stavova prema školi, naročito je važno izbjegavati rečenice poput: „Kada kreneš u školu, nećeš više imati toliko vremena za igru.» ili „Vidjet ćeš ti kako ćeš u školi morati slušati učitelja/icu“, što se često čuje u svakodnevnom životu. Takvim i sličnim rečenicama poslane su djeci poruke kako je škola neko strašno mjesto pa djeca vrlo lako mogu razviti negativne stavove ili čak strah od škole. Isto tako, dijete bi trebalo upozoriti kako će u školi češće nego do sada biti izloženo ocjenjivanju i/ili uspoređivanju s drugom djecom te objasniti kako njegov uspjeh u školi neće utjecati na ljubav roditelja prema njemu. Ako se uzme u obzir veći dio svega navedenog, trebali biste imati sretnog prvašića.

Izvor: Suzana Mihalić /www.istrazime.com