Sa svih strana čujemo kuknjavu kako ljudi sve manje i neradije čitaju knjige, kako su neki atraktivniji mediji odvukli i zarobili njihovu pozornost. Pravi razlog nečitanju knjiga nisu novi i atraktivniji mediji.

Pravi je razlog nečitanju knjiga to što u čitanje knjige treba uložiti više sebe. Napornije je, traži smirenost, tišinu i koncentraciju… Ali matematika je tu vrlo jednostavna: što više uložiš, više dobiješ.
 

Kad čitaš roman, moraš sam vizualizirati likove, prostore, odnose, sam razmišljati o postupcima, posljedicama, poveznicama… moraš sam stvoriti svijet u koji te pisac uvodi svojim djelom. Kad gledaš film snimljen po tom romanu, netko drugi je vizualizirao, promislio i doživio roman umjesto tebe. Pomisliš li da gledanje ekranizacije nekog romana, čitanje osvrta o njemu ili nedajbože njegova preprička  na nekom od portala za „lektiru”, uklanja potrebu za čitanjem romana… nasanjkalo te je! Ponudilo ti put koji je možda lakši i brži, ali ti je istodobno za malo para dalo – malo muzike.
 

Knjige čitamo da bismo došli do informacija, da bismo se zabavili i da bismo rasli kao osobe. Informacija, zabava i osobni rast – to je čarobni trokut čitanja. Ako bilo koji od njegovih triju kutova izostane – nema čarolije. A ako nema čarolije, čitanje prestaje biti užitak.

Ima jedna prastara knjiga o čitanju koju nikad nitko nije preveo na hrvatski, jer, da jest, ne bi nam ni čitanke ni popisi lektire izgledali tako kako su izgledali posljednjih šezdesetak godina. Riječ je o knjizi How to Read a Book Mortimera Adlera iz 1940. godine. Knjigu je početkom sedamdesetih godina revidirao Charles Van Doren, dodavši u nju, osim ostaloga, i smjernice za kritičko čitanje.
 

Adler, naime, govori o četirima razinama čitanja. I kad čovjek o njima malo promisli, sve postaje kristalno jasno. Na prvoj razini uopće nema čarolije, na drugoj i trećoj ima je malo, čarolija zagrli samo onoga tko stigne do četvrte razine. Problem je samo u tome što mnogi, zaista mnogi odustanu puno prije četvrte razine. O čemu je zapravo riječ?
 

1. Elementarno čitanje – to je ono čitanje kod kojega je dovoljno znati ispravno protumačiti slova, povezivati ih u riječi i rečenice te razumjeti što one znače. Tim je čitanjem moguće razumjeti jednostavne priče i odgovoriti na pitanje o čemu se u tekstu radi.
    
2. Inspekcijsko čitanje (skimming) – brzinsko prelijetanje preko teksta ili knjige kako bismo razumjeli njegov koncept, strukturu, temu kojom se bavi… Pogledamo naslov, predgovore, pogovore, sadržaj, naslove odjeljaka, slike… pročitamo ponegdje ponešto da prosudimo želimo li uopće čitati taj tekst/knjigu. Brzo čitanje može biti jedan od oblika inspekcijskoga čitanja: u nekoliko minuta preletiš knjigu, stekneš sliku o njoj i odlučiš koje bi dijelove bilo vrijedno polako pročitati. Često imamo predrasuda prema brzome čitanju. „Išao sam na tečaj brzog čitanja i pročitao Rat i mir u dvadeset minuta. To je nešto povijesno o Rusiji”, narugao se Woody Allen. Ali upravo je time ispunio svrhu inspekcijskoga čitanja: preletio knjigu kako bi mogao zaključiti je li za njega vrijedna čitanja. Iskreno rečeno, nijedna knjiga koja me u nečemu nije nadrasla nije vrijedna čitanja. Ako u knjizi pronalazim samo ono što i bez nje mogu dosegnuti, čitanje takve knjige nije izazov. Može biti puna informacija, može biti zabavna, ali ako me nije u stanju dotaknuti, oduševiti, promijeniti… u njoj za mene neće biti čarolije ni užitka čitanja.
    
3. Analitičko čitanje jest pozorno čitanje, svojevrsno „žvakanje i probavljanje” knjige kako bismo je razumjeli i kako bismo to mogli dokazati odgovarajući na pitanja o njoj: razvrstati je prema vrsti i temi, ukratko je prepričati, objasniti njezine glavne dijelove i način na koji su povezani, definirati probleme kojima se autor u njoj bavi, izdvojiti ono o čemu se detaljnije govori, način na koji se o tome govori… Takvim se čitanjem interpretira autorova riječ, razmatraju izneseni argumenti, kritički prosuđuje o njihovoj valjanosti i istinitosti, autorovoj dosljednosti… To je čitanje nakon kojeg odgovarate i sami sebi na pitanje kakve veze ta knjiga ima s vama, što ste i jeste li uopće što dobili njezinim čitanjem. Ne možemo se upustiti u komentiranje i razgovor o knjizi koju nismo analitički pročitali.
    
4. Sintopsko čitanje je ono koje se počne događati kad čitanje neke knjige u tebi izazove glad za temom o kojoj čitaš i odvuče te do mnoštva knjiga koje se bave istom temom, navede te da istražuješ dalje, guglaš, tražiš detaljnije, dublje, viđeno iz nekoga drugoga kuta… Sintopsko čitanje je kad osjetiš da je svaka knjiga koju čitaš samo djelić slagalice koju strastveno želiš složiti. Ono uključuje i inspekcijsko i analitičko čitanje, ali nadilazi pročitano sinergijom. Nije riječ samo o uspoređivanju i povezivanju pročitanih knjiga, riječ je o nadrastanju u naše vlastite sinteze, otvaranju naše kreativnosti, otvaranju za nove načine razmišljanja, nove perspektive, nove emocije. O zaljubljivanju. O očaravanju.

Sve su nas naučili elementarno čitati, ali nisu svi naučili čitati inspekcijski. Za takvo bi čitanje učenicima trebalo dati zadatak da provedu popodne u knjižnici, prelistaju dvadesetak nasumično odabranih knjiga pa odaberu među njima tri koje bi najradije pročitali (i argumentiraju zašto) te tri koje nikako ne bi željeli čitati (i argumentiraju zašto). Učenik sasvim sigurno neće zavoljeti čitanje ako knjigu čita analitički samo zato što zna da mora prikupiti dovoljno informacija kojima će, odgovarajući na pitanja, dokazati da ju je pročitao. Odgojila sam strastvenog čitača tek kad mu pomognem da nauči čitati sintopski. A to ga mogu naučiti samo ako i ja tako čitam. Zaljubljivanje u čitanje je, naime, zarazno.
 

Nemoguće je zaljubiti djecu u čitanje ubijajući ih u pojam pitanjima konstruiranima po površno shvaćenoj piramidi Bloomove taksonomije, ali ni primjenom smjernica za čitateljsku pismenost PISA-projekta. Bloomova kognitivna taksonomija samo je to: kognitivna. A kognitivno je samo jedan od kutova čarobnog trokuta čitanja. Čitateljska pismenost u PISA-projektu nije postavljena tako da bi se djecu zaljubilo u čitanje, nego da bi ih se naučilo čitanjem izvlačiti ono što im je potrebno na novom tržištu rada. Uostalom, PISA-projekt pokrenuo je i financira ga OECD (Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj), a ne klub zaljubljenika u čitanje.

Preneseno sa Školskog portala

Vaš vrtićarac daje sasvim novo značenje riječi „nestalan“. U jednom trenutku on je kralj svijeta – trčkara uokolo potpuno vedar i nasmijan, dok je u drugom ljut kao paprika – krajnje je frustriran, plače i baca igračke na drugi kraj sobe.

Mnogi roditelji, u takvim trenucima, ne znaju kako bi reagirali, no upravo su ovakvi emocionalni ispadi idealne prilike za poučavanje i razvoj djetetove emocionalne inteligencije.

Emocionalnu inteligenciju možemo definirati kao sposobnost prepoznavanja, identificiranja i razumijevanja  svojih i tuđih osjećaja. Osim toga, emocionalna inteligencija podrazumijeva i sposobnost upravljanja vlastitim emocijama, adekvatno izražavanje emocija i samomotivaciju. Također, odnosi se i na  ustrajnost unatoč teškoćama i frustracijama, kontroliranje impulzivnosti, regulaciju raspoloženja te empatiju, odnosno suosjećanje.

Zašto je emocionalna inteligencija toliko važna u odgoju?

Učenje djeteta da se uhvati u koštac i nosi s određenim emocijama, na zdrav i prihvatljiv način, daje mu priliku za veću kvalitetu života u budućnosti.
Sigurno okruženje obitelji je prvo i najbolje mjesto za učenje ovakvih životnih lekcija.
Kada pomognete svome djetetu da razumije i nosi se s preplavljujućim emocijama – kao što je ljutnja, tuga, frustracija, zbunjenost – tada razvijate njegovu emocionalnu inteligenciju.
Dijete s većim kvocijentom emocionalne inteligencije bolje se nosi sa svojim osjećajima te se može samo utješiti kada je povrijeđeno. Takvo dijete bolje razumije odnose s drugima i može stvarati čvrsta prijateljstva.

Razvijanjem emocionalne inteligencije dijete postaje sretnije, uspješnije i odgovornije. To ima za posljedicu ponašanja koja mu omogućuju da se osjeća dobro unutar obitelji, u vrtiću, školi i raznim drugim socijalnim sredinama.

Slušajte s empatijom – to razvija djetetovu emocionalnu inteligenciju!

Empatija se odnosi na znanje o tome kako se drugi osjeća, na uživljavanje u tuđe emocije, na njihovo razumijevanje. Stoga, obratite pažnju kada vam dijete govori kako se osjeća, a zatim mu „zrcalno vratite“ ono što je podijelilo s vama. Čak i kada ne možete poduzeti ništa u vezi s tim što je vaše dijete uzrujano – suosjećajte. Već samo razumijevanje pomaže da otpusti emocije koje ga muče i zatim nastavi dalje.

Primjerice, možete reći:
„Vidim da ti je teško napustiti igru i doći na večeru.“
„Želio bi da sam stalno s tobom.“
„Razočaran si jer vani pada kiša pa se ne možeš igrati u parku.“

Ovakvi postupci potiču razvoj emocionalne inteligencije jer osjećaj da vas netko razumije pokreće umirujuće biokemijske procese. Aktivira se živčani put koji jača svaki put kada dijete doživi utjehu. Jačanje tog puta omogućuje djetetu da ga kasnije koristi kako bi se samo utješilo kada mu to bude potrebno. Također, dijete uči empatiji kada ga i samo doživljava od drugih. Na ovaj način pomažete svom djetetu da razmišlja o svome iskustvu i doživljajima. Vrlo maloj djeci, već sama spoznaja da postoji naziv za ono što osjećaju omogućuje uspješniji daljnji razvoj emocionalne inteligencije.

Dopustite djetetu da izrazi svoje emocije!

Mala djeca ne razlikuju sebe od svojih emocija. Prihvaćanjem djetetovih emocija – prihvaćate njega. Suprotno tome, poricanjem ili umanjivanjem onoga kako se dijete osjeća – šaljete mu poruku da ono nije u redu te da su neke emocije sramotne i neprihvatljive.

Neodobravanje, primjerice, djetetovog straha ili ljutnje neće spriječiti da se ono svejedno tako osjeća – samo će ga potaknuti da svoje emocije ubuduće suspreže i potiskuje. Suspregnuti i potisnuti osjećaji ne nestaju, niti blijede kao što se to može ostvariti njihovim slobodnim izražavanjem. Potisnuti osjećaji su „zarobljeni“ i na sve načine traže put prema van. S obzirom na to da osjećaji nisu pod svjesnom kontrolom – oni tada izbijaju neoblikovani. Primjerice, kada vrtićarac ugrize sestru, kada sedmogodišnjak ima noćne more ili kada adolescent razvije nervozne tikove.

Umjesto toga, naučite dijete da je cijeli raspon osjećaja razumljiv i da su oni dio svakog čovjeka, no da je važno znati kako ih izraziti. Primjerice, možete reći:
„Jako si ljut jer ti je sestra pokidala igračku, ali ju nije u redu zbog toga udariti. Dođi i pomoći ću ti da joj kažeš kako se zbog toga osjećaš.“
„Ljuta si i vičeš na mene da se maknem. Evo, odmaknut ću se malo. Vidim da te ovi osjećaji bole i plaše, ali te neću ostaviti samu kada ti je tako teško. Ovdje sam s tobom i sigurna si uz mene. Možeš biti ljuta i tužna koliko god želiš. Kada budeš spremna zagrlit ću te i možemo razgovarati ako budeš htjela.“

Roditelji i odgojitelji predstavljaju model djeci. Svakim kontaktom i interakcijom omogućavate djetetu da nauči neke emocionalne vještine. Treba imati na umu da djeca više uče gledajući što roditelji i odgojitelji rade nego slušajući što im se govori. Važno je i prihvatiti vlastite pogreške, ako se iz njih može nešto naučiti. Tako dijete dobiva poruku da nitko nije otporan na neuspjeh, a osim toga, na taj način uči kako se nositi s neuspjehom i krenuti dalje.

Vaše prihvaćanje svojih i djetetovih emocija, pomaže djetetu da i samo prihvati vlastite emocije. To mu omogućuje da lakše nastavi dalje te na taj način postaje sposobnije regulirati vlastite osjećaje. Osim toga, prihvaćanjem emocija dijete uči da one nisu opasne niti sramotne nego da su emocije u redu, da ih svi doživljavamo i da se njima može upravljati, odnosno da ih se može regulirati.
 

Emocije nisu niti pozitivne niti negativne, dobre ili loše. One mogu biti ugodne ili neugodne, ali su prisutne u životu svakog čovjeka od njegovog rođenja. Svi ih doživljavamo u cijelom njihovom rasponu – i kvalitetom i intenzitetom. Razlikujemo se samo po tome koliko se uspješno s njima nosimo i koliko uspješno njima upravljamo.

Preneseno s Istrazime.com

Živimo u poprilično razvijenom elektroničkom dobu i gotovo svakodnevno možemo pročitati kako je izmišljena neka nova aplikacija, kako je napravljen novi robot. Neprestano nam se nude modernija i još savršenija računala. Prije neki dan i sama sam se sa svojom djecom divila robotima i svemu onome što oni mogu. Ipak, jednu stvar uvijek treba imati na umu. Ljudski je mozak nemjerljivo pametniji od bilo kojeg računala ili robota. Računalo samo obavlja zadatke za koje ga je programirao  ljudski um.

Ako, recimo, računalu zadamo da pronađe e-mail adresu Crvenkapice kako bi joj baka mogla poslati popis svega što joj treba, ono će neko vrijeme pretraživati podatke i dati nam informaciju da navedeni korisnik ne postoji u bazi podataka. Ako djetetu koje ide u treći ili čak prvi razred osnovne škole damo isti zadatak – i sama sam ga postavila svom djetetu – ono će reagirati smijehom jer mu je odmah jasno da je besmislen. Neće ni pokušati tražiti. Dakle, dječji je mozak, iako još nerazvijen, za razliku od računala sposoban razlikovati besmisleno i smisleno. Divergentno, odnosno kreativno mišljenje za računalo je također potpuna nepoznanica, dok su George Land i Beth Jarman u svojoj  studiji provedenoj na uzorku od 1600 djece utvrdili da je 98% djece u dobi od tri do pet godina uspjelo riješiti test divergentnog mišljenja na razini genijalaca.

Mozak je ipak najkompleksnija struktura u čitavom svemiru. Iako su zadnjih godina metode istraživanja mozga jako napredovale, možemo reći da o tom mističnom organu i njegovom funkcioniranju još znamo vrlo malo. Znamo da se sastoji od 100 milijardi živčanih stanica koje su opet međusobno povezane, svaka gotovo s tisuću drugih različitih. Smatra se da mozak ima oko 100 trilijuna sinapsi, odnosno neuronskih poveznica, i da kao organ obavlja kompleksne zadatke na način na koji ljudski um ne može ni zamisliti. Težina tih zadataka je tolika da ih je nemoguće izvesti bilo kojem kompjutoru ili robotu. Na prvi pogled čini se da računalo neke zadatke obavlja nevjerojatnom brzinom, brže i od najinteligentnijeg stručnjaka, ali treba uzeti u obzir da je računalo za obavljanje zadataka programirao – ljudski um.

Brojni znanstvenici trude se osmisliti računalni sustav koji će funkcionirati na sličan način kao i ljudski mozak, ali bojim se da im to neće poći tako lako za rukom.

Irena Orlović

autorica web-aplikacije Pametnica

U zadnjih nekoliko desetljeća neuroznanost je došla do brojnih značajnih saznanja o kojima malo znamo. Neuroznanstvenici su potvrdili da dječji mozak nije neki stroj koji je strukturiran po planu i programu došao na svijet, već je to naslijeđen i nerazvijen ljudski organ koji se ovisno o okolini razvija cijeli život. U ranim godinama formiraju se temeljne strukture, koje će nas doživotno obilježiti.Stimulans u prvim godinama djetetova razvoja na mozak djeluje poput katalizatora.  Što možemo napraviti kad je rana stimulacija u pitanju govorit će vam Irena Orlović, autorica nagrađivane web-aplikacije „Pametnica“, vlasnica i urednica izdavače kuće Harfa putem koje je prethodnih 17 godina proučavala literaturu uglednih svjetskih neuroznanstvenika. Vođena osobnim iskustvom kroz rad na ranoj stimulaciji sa svojim djetetom, neke je naslove objavila i na hrvatskom jeziku pod sloganom „Knjige koje vole djecu“. 

"Dijete od roditelja nasljeđuje samo skicu, a način na koji

će se oblikovati i graditi dječji mozak ovisi o njegovoj interakciji

najprije s roditeljima, a potom i okolinom."

                                                                             Irena Orlović

• Kako izravno utječemo na oblikovanje dječjeg mozga?
• Zašto samo potičemo djecu s teškoćama u razvoju kada znamo koliko važnu ulogu igra rana stimulacija kad je razvoj dječjeg mozga u pitanju?
• Što ubrajamo u ranu stimulaciju?
• Zašto su roditelji najvažnija karika u odgoju i obrazovanju djece?
• Kako pomoći djeci da crpe svoje potencijale i izrastu u najbolju verziju sebe? 
• Zašto je emocionalni razvoj temelj intelektualnog razvoja?
• Kako putem komunikacije možemo oblikovati i integrirati mozak u razvoju? 
• Na što trebamo obratiti pozornost ako želimo da se mozak zdravo razvija u prvim godinama?

​

"Da bi dijete imalo zdrave socio-emocionalne vještine, ljudi u njegovoj 

okolini trebaju iste razvijati." 

                                                                                                                  Tatjana Gjurković

• Koje vještine terapije igrom možemo koristiti u odgoju djeteta?
• Kako se igrati s djecom koristeći vještine terapije igrom?
• Jeste li se ikada zapitali kako razvijamo socio-emocionalno osjetljivo dijete kroz svakodnevne interakcije s njim?
• Kako razvijamo djetetove sposobnosti da bude emocionalno inteligentno biće u situacijama kada treba jesti, kada ujutro treba krenuti u vrtić ili školu, kada nas uveseljava ili pak kada napravi nešto loše, kada nas povrijedi?
• Kako poticati empatiju kod djeteta koja je važna za zdrav emocionalni razvoj?
• Jeste li se ikada zapitali kako je povezana neverbalna komunikacija s empatijom

Tijekom edukacije Tatjana Gjurković, mag.psihologije, certificirana transakcijska analitičarka – psihoterapeutkinja te registrirana terapeutkinja igrom, produbit će vaše znanje o emocionalnoj inteligenciji. Govorit će o važnosti samosvjesnosti vlastitih obrazaca osjećanja, razmišljanja i ponašanja kao i znanje o emocijama  te će osvijestiti kako razgovarati s djetetom i kako poticati razvoj djetetove empatije, što je preduvjet za razvoj njegove socijalne svijesti i odgovornosti prema sebi i drugima. 

Želimo li da dijete razvije vještine i sposobnosti emocionalne i socijalne inteligencije, tada je svakako važno da o tome mislimo svakoga dana. U ovoj edukaciji povezat ćemo svakodnevne situacije s poticanjem razvoja emocionalne inteligencije kod djeteta. Neke se od vještina emocionalne inteligencije, o kojima ćemo govoriti tijekom edukacije,  koriste i u terapiji igrom.

Edukacija je namijenjena za: roditelje, odgojitelje, učitelje, psihologe, pedagoge, socijalne pedagoge, edukacijske rehabilitatore, logopede, psihoterapeute i sve druge koje zanima ovo područje dječjeg razvoja.

''Što ubrajamo u rano poticanje emocionalnog i intelektualnog razvoja?''

18.09. u 17.00 sati u Gradskoj knjižnici Marka Marulića (velika dvorana), ulica Slobode 2, Split.

Edukacija traje četiri školska sata. Redovna cijena edukacije je 320 kn. Ako uplatu izvršite u roku 48 sati od trenutka prijave, cijena praktične edukacije za Vas je 220 kn. Podaci za uplatu su sljedeći: Harfa d.o.o., Rodrigina 4, Split, HR2823400091110478520 (PBZ), poziv na broj: 1904

Svi sudionici dobit će potvrdu o sudjelovanju.

Stres u trudnoći predstavlja faktor rizika kada je riječ o pojavi depresije i nekih drugih oboljenja u kasnijoj životnoj dobi. Do toga su zaključka došli znanstvenici iz Jene. Otkrili su kakve tragove hormoni stresa ostavljaju u mozgu nerođene djece.

„Što osjeća moje dijete u trbuhu?“ pitaju se gotovo sve žene za vrijeme trudnoće. Dopiru li na neki način strah, stres, tuga i bolovi koje majka osjeća i do njezina nerođena djeteta? I, prije svega, mogu li ti utjecaji naškoditi djetetu u kasnijem životu?

Stres koji majka u trudnoći osjeća doista dopire do djeteta, no ne u istoj količini: Enzimi u posteljici štite nerođeno dijete od prevelikog straha i uzbuđenja koje majke osjećaju. No ipak oko 10% majčina hormona stresa (kortizola) dopire do njezina djeteta – a i to je dovoljno za znatan utjecaj na dijete.

Do toga su zaključka došli znanstvenici Klinike za neurologiju „Hans Berger“ na Sveučilišnoj klinici u Jeni, koji su u petak u Wiesbadenu na godišnjoj konferenciji Njemačke udruge za istraživanje sna i medicinu sna (Deutsche Gesellschaft für Schlafforschung und Schlafmedizin – DGSM) predstavili svoje rezultate. „Prenatalni stres u nerođena djeteta trajno podiže razinu hormona stresa, te pospješuje sazrijevanje mozga“, rekao je neurolog Matthias Schwab, voditelj jenske radne grupe „Fetalni razvoj mozga i programiranje bolesti u kasnijem životu“. „Stoga je stres u vrijeme trudnoće važan faktor rizika za kasnije depresije i ostala oboljenja.“

EEG u majčinu trbuhu

Kako bi putem EEG-a mogli ispitivati aktivnost mozga bebe u majčinu trbuhu, znanstvenici su svoja istraživanja provodili na ovcama, u kojih bremenitost i razvoj mozga protječu slično kao i trudnoća i razvoj mozga u ljudi. Bremenitim ovcama ubrizgavao bi se betametazon, sintetički preparat koji poput kortizola pripada skupini glukokortikoida, te koji se daje trudnim ženama u kojih postoji opasnost od prijevremena poroda. Taj preparat pospješuje razvoj pluća, te na taj način povećava izglede za preživljavanje u nedonoščadi. Ovcama se ta stimulativna tvar – preračunata prema trajanju trudnoće u ljudi – ubrizgavala od 25. do 32. tjedna.

Posljedica je bila sljedeća: taj preparat ne samo da je uzrokovao iznimno brz razvoj pluća već je ubrzao i razvoj mozga. „To je prije svega bilo vidljivo na REM-fazi sna, koja se obično javlja tek u zadnjem tromjesečju trudnoće i razvija se tjednima“, rekao je Schwab. Betametazon doslovno pomiče jedan prekidač u mozgu „koji uključuje REM-fazu u roku od dva do četiri dana“.

Još jedna posljedica bila je takozvano permanentno fragmentiranje faza sna. To znači da se faza dubokoga sna i REM-faza sna izmjenjuju u vrlo kratkim intervalima. To fragmentiranje tipičan je znak depresije u kasnijem životu, a Schwab smatra da se u nerođene djece pojavljuje „kada je majka izložena prevelikom  stresu“.

Veći rizik od depresije u nedonoščadi

Problem prerana sazrijevanja moždanih struktura je sljedeći: „Prerano sazrijevanje mozga odvija se na račun rasta i diobe stanica“, tvrdi Schwab. To potvrđuju i ostali liječnici iz struke. „Djeca čije su majke dobivale injekcije za brži razvoj pluća pokazuju oslabljenu aktivnost osovine stresa (osovina hipotalamus-hipofiza-nadbubrežna žlijezda) te imaju manju tjelesnu masu pri rođenju“, tvrdi Thorsten Braun, ginekolog iz klinike „Charité“ u Berlinu.

Osam do deset posto trudnica u Njemačkoj pri sumnji na mogućnost prijevremena poroda dobiva injekcije betametazona. Te injekcije smanjuju stopu smrtnosti u nedonoščadi za 31%. No u ispitivanjima provedenim na životinjama dokazano je da hormoni stresa u kasnijem životu pogoduju nastanku povišenoga krvnog tlaka, bolesti srca te dijabetesa, zaključuje Braun. U ljudi istraživanja pokazuju prvenstveno visok rizik od depresije i poremećaja u ponašanju.

U jednoj još neobjavljenoj studiji, Schwab i njegov tim ispitivali su 40 osmogodišnjaka, koji su u majčinu trbuhu dobivali betametazon, te su ih usporedili s 40 osmogodišnjaka koji su rođeni bez takva tretmana. U testu kojim se ispitivao stres prva je skupina prošla znatno lošije. „Ta su djeca u prosjeku imala 10% niži kvocijent inteligencije, probleme s koncentracijom i pozornošću“, rekao je Schwab. Osim toga EEG je pokazao da se ta djeca nisu mogla opustiti prije testa, pa stoga i nisu bila u stanju aktivirati mozak.

Ako su nerođena djeca izložena prevelikoj razini hormona stresa, tijelo tu povišenu razinu „smatra“ normalnom. „Ta djeca već u majčinu trbuhu bivaju programirana na to da cijeli svoj život izlučuju više hormona stresa negoli što je to normalno“, tvrdi Schwab. Pritom je, smatra on, posve nevažno jesu li ti hormoni sintetski ili ih stvara majčino tijelo.

Znanstvenici s Nizozemskoga sveučilišta Tilburg uspjeli su dokazati da majčin stres posebice između 12. i 22. tjedna trudnoće nepovoljno djeluje na emocionalni i kognitivni razvoj fetusa te da se ti efekti vide još i 20 godina kasnije. No Schwab istovremeno kaže da nema mjesta za paniku.
„Stres u trudnoći normalna je pojava.“ Međutim, iako su injekcije betametazona ponekad važna i nužna terapija, ne treba zanemariti nova saznanja o njegovom potencijalno negativnom dugoročnom učinku na dijete.

Autorica: Katrin Neubauer

„Čitanje, kao ni pisanje, nije nešto s čime se rađamo, već vještina koju trebamo usvojiti. Bili u konačnici rani predškolski ili kasni školski čitači, teren se mora pripremiti usvajanjem tzv. predčitalačkih vještina. To se događa mnogo prije sustavnog podučavanja čitanja – doslovce od prvog dana djetetova života“, napisala je Anda Bukvić, autorica odličnog bloga U novoroditeljskom žanru.

Čitanje ne mora biti pasivna i tiha aktivnost. Ako ga učinite interaktivnim, vaša djeca će biti raspoloženija za nastavak čitanja čak i nakon završetka škole. Evo nekoliko savjeta kako potaknuti djecu na čitanje, učenje i istraživanje.

Pustite djeci da sama odaberu knjige

Djeca će radije prionuti na čitanje literature koju su sama odabrala umjesto čitanja naslova koji su bili vaša sugestija. Organizirajte kolektivni izlet u lokalnu knjižaru ili antikvarijat u kojem svi članovi obitelji na miru i s velikom pažnjom mogu probrati knjige.
 

Čitajte u prirodi

Čak i najdosadnija edukativna literatura dobit će novu dimenziju ako je pročitana u stimulativnoj okolini. Posebice ako je riječ o knjigama o prirodi, ne postoji bolje mjesto od šumskog hlada, mirnog mjesta kraj jezera ili živopisnog okoliša koji će zrcaliti atmosferu i opise iz knjige.

Čitajte i usput učite

Primjerice odaberite knjigu o čarima životinjskog svijeta, a zatim odvedite djecu u zoološki vrt, eko park, muzej ili u obilazak obližnjeg sela te izbliza komparirajte spoznaje i slike životinja.
 

Budite dobar uzor što se tiče čitanja

Brojna istraživanja su pokazala da će djeca roditelja koji čitaju i sama biti sklonija čitanju. Odvedite dijete u knjižnicu na radionice, čitanje priča, predstavu i, ako ste u prilici, na potpisivanje knjige vašeg omiljenog autora. Osim osjećaja zajedništva, to će u djetetu pobuditi radoznalost te će imati veću potrebu za uranjanjem u svjetove u kojima i vi rado boravite i ugodno se osjećate.

Pripremila: Gordana Kolanović Roško
 

Prije nekoliko godina promatrao sam Henrija, dječaka iz grupe (autor je učitelj, op. prev.), kako nosi žuti prometni stožac preko igrališta. Pažljivo ga je stavio na zemlju, ne na podnožje, već na bočnu stranu, pazeći da ga postavi "baš tako", prije nego što se popeo na staru drvenu kutiju. Trenutak je stajao na vrhu kutije pa odskočio ravno na stožac. Kraak! Čuo sam zvuk stošca koji se razbija u komadiće preko cijelog dvorišta.

Glupo, upitao sam ga zašto je to napravio.

Bez puno ustručavanja, odgovorio je: "Htio sam vidjeti mogu li ga razbiti." Što drugo?
 

Nakon toga, kratko smo porazgovarali o čuvanju imovine, iako, kad bolje razmislim, "imovina" ipak ima nešto drugačije značenje kad se s djecom igrate na igralištu prepunom odbačenih predmeta, gotovo odlagalištu, ali ova mi epizoda uvijek padne na pamet kad ljudi počnu pričati o "smislenoj igri","igri koja ima svrhu" što je mantra odraslih koji vjeruju u važnost igre, ali su arogantno uvjereni kako djeca trebaju odrasle osobe koje bi igru učinile prilikom za učenje.
 

Predamnom je bio jedan dječak s pitanjem koje je sam smislio i koje ga je stoga istinski zanimalo. Motivirala ga je njegova znatiželja. Mogu li razbiti ovo? Sam je postavio i proveo eksperiment u kojemu je otkrio odgovor na svoje pitanje.

Standardna definicija igru opisuje kao aktivnost "za razonodu" ili "rekreaciju", što očito jest jedan od aspekata igre, ali svi mi koji u životu promatramo način na koji se djeca doista igraju, znamo da iza svega što rade i čega se igraju stoji neko pitanje, čak i onda kad ne može biti tako jasno formulirano kao ono Henrijevo. Svrha i smisao igre nisu uvijek očiti promatraču, ali ispod uživanja u aktivnosti, ispod rekreacije, uvijek se krije neka istraga, ispitivanje koje neće uvijek dovesti do tako jasnog i definitivnog odgovora kao Henrijev eksperiment, ali je to uvijek istraživanje sebe, drugih ljudi, fizičkog i psihičkog okruženja u kojem se dijete nalazi. Igra je način na koji se manifestira naš instinkt za učenjem.
 

Kad je u pitanju učenje, igra je dovoljna: u sebi sadrži sva važna pitanja i odgovore. Ne trebaju nam odrasli koji upravljaju, usmjeravaju, dovikuju, podučavaju ili raspoređuju djecu kako bi igra dobila smisao. Kad čujem ljude da koriste frazu "svrhovita igra" (ili neku sličnu), naježim se jer koliko god bili dobronamjerni, oni ne vjeruju u dječje urođene instinkte i "moraju" se umiješati, koliko god nježno, i preusmjeriti dječje samostalno učenje u još jednu aktivnost koju usmjeravaju odrasli, bez obzira hoće li njihovim uplitanjem djeca doći do odgovora koji su im važni.

Nedavno sam imao prilike promatrati kako odgojiteljica pokušava prisiliti grupu petogodišnjaka da sudjeluje u nekoj vrsti štafetne utrke koju je osmislila kako bi pomogla djeci da "prodube" svoje razumijevanje jesenskog lišća koje su veselo sakupili, podudarajući lišće sličnog oblika ili boja, itd. Odgojiteljičino oduševljenje i dječja znatiželja o ovoj "igri" koju je ona entuzijastično opisivala bili su dovoljni da održe dječju pažnju nekoliko minuta dok su čekali u redovima kako bi se utrkivali s jednog na drugi kraj sobe. Nije trebalo dugo da dio djece izgubi interes – bilo ih je ispod stola, neki su razgovarali s prijateljima, jedan se dječak naslonio na zid i promatrao ostale.

Odgojiteljica ih je prvo pokušala veselo vratiti natrag u igru koju je osmislila, ali uzalud. Pokušala je ignorirati "pobunjenike" kako bi se usredotočila na djecu koja su još uvijek bila okupirana njezinom svrhovitom igrom, iako mi se činilo da većina njih to radi iz želje da udovolje odgojiteljici a ne zato što je igra održavala njihov interes. Suosjećao sam s odgojiteljicom dok sam gledao kako joj se čeljust grči jer sam doživio slične epizode u vlastitom radu, ali suština je u tome što je uspjela pretvoriti njihov prirodni interes za stvari poput skupljanja jesenskog lišća i trčanja u zadatak iz kojeg ni jedno dijete nije naučilo puno više od možda lekcije poslušnosti i neposlušnosti.
 

Dječja igra uvijek je smislena, čak i onda kad ne prepoznajemo smisao i svrhu i uvijek sadrži elemente učenja, bez obzira što mi odrasli možda ne prepoznajemo koja točno znanja ili vještine dijete stječe pojedinom igrom. Onog trenutka kad odrasla osoba nametne djeci svoj plan, igra prestaje, koliko god zaigran bio plan odrasle osobe. Djeca će uvijek izgubiti interes kad postavljena pitanja nisu njihova, a bez njihovog interesa „učenje“ postaje obaveza za sve uključene.

Prijevod: Harfa d.o.o.
Preneseno s bloga Teachera Toma

Predavanje će se održati 21. travnja 2016. (četvrtak) u 19 sati u Gradskoj knjižnici Ivanić-Grad.

S velikim zadovoljstvom najavljujemo predavanje Irene Orlović "Kako je nastala Pametnica i zašto su roditelji najvažnija karika u odgoju i obrazovanju djece".

Irena Orlović je urednica u nakladničkoj kući Harfa i autorica web-aplikacije Pametnica. Radi se o aplikaciji u kojoj se nalazi više od 1000 različitih kreativnih materijala iz područja ranog poticanja intelektualnog razvoja. Ideju za ovu inovativnu aplikaciju dobila je kroz rad sa svojom kćeri Mateom, rođenom prije 16 godina s teškom srčanom greškom. Matei je na prvoj u nizu operacija oštećen mozak, a Irena je brzo uvidjela da sustav ne može njezinoj kćeri pružiti odgovarajuću skrb. Odlučila je sama kod kćeri poticati emocionalni i intelektualni razvoj na svakodnevnoj bazi, slijedeći svjetsku znanstvenu literaturu i istraživanja.

"Iako su liječničke prognoze bile više nego mračne, Matea je nakon puno rada danas sretna emocionalno topla tinejdžerica. Iako funkcionira s teškoćama u razvoju i samo s pola srca; usudit ću se reći da je njezino srce veliko i zrači ogromnom količinom ljubavi. Ta situacija u meni je potakla proučavanje literature iz područja neuroznanosti, defektologije, fizioterapije, općenito svega onoga što pripada ranoj stimulaciji i što mi može pomoći. Otkrila sam da u Hrvatskoj, pored toga što nedostaje svijesti o važnosti rane stimulacije, nedostaje i literature koja bi nas roditelje trebala podučiti što je važno. Pitala sam se zašto samo potičemo djecu s teškoćama u razvoju, zašto ne poticati razvoj zdrave djece. Tako sam došla na ideju da prevodim i objavim neke knjige iz tog područja", ispričala je Irena , čija se izdavačka kuća Harfa specijalizirala za literaturu iz područja ranog poticanja intelektualnog i emocionalnog razvoja.

"Proučavajući i objavljujući knjige svjetskih i domaćih autora koje se tiču razvoja djece, spoznala sam da je neuroznanost došla do velikih i važnih saznanja o kojima javnost u Hrvatskoj, nažalost, malo zna", zaključuje ova društveno angažirana mama.

Tijekom predavanja u gradskoj knjižnici Ivanić-Grad saznat ćete:

– kako je moguće iz najtežih i najbolnijih udaraca koje nam život zadaje izvući samo najbolje
– kako živjeti i raditi ono što volite
– što je Pametnica i kako može pomoći roditeljima u radu s djecom
– zašto je emocionalna inteligencija temelj zdravog intelektualnog razvoja djeteta i kako je razvijati od najranije dobi
– što sve pripada ranoj stimulaciji i zašto je važna za intelektualni i emocionalni razvoj djece
– kako funkcionira i kako se razvija dječji mozak od trudnoće do škole te kako poticati dječji um u razvitku
– kako pomoći djeci da prepoznaju i iskoriste svoje potencijale
– kako preživjeti svakodnevne roditeljske, ali i životne borbe

Kad razmišljamo o uzorima, često mislimo na uspješne, poznate, bogate pojedince u koje se ugledaju tisuće ljudi. Ali, prema rječniku, uzor je onaj koji služi kao primjer dobrih osobina i ispravnih postupaka. To znači da, bez obzira tko ste, kako se osjećate ili ponašate, ako ste aktivno prisutni u djetetovu životu, vi ste jedan od djetetovih uzora.
 

Djeca uče iz onoga kako žive

Vrlo često, kad se susretnemo s neprihvatljivim ili teško podnošljivim ponašanjem djeteta, pomislimo da je problem u njemu, zapitamo se odakle mu takva ponašanja i tražimo rješenja kako ih zaustaviti. Međutim, ako smo dovoljno otvoreni da uronimo u sebe i preispitamo vlastita i ponašanja drugog roditelja (ako je uključen/a u život djeteta), pronaći ćemo obrasce ponašanja koje je dijete preuzelo od nas, odraslih uzora.

Pogled unutra – primjer

Smeta vam kad vas dijete vičući doziva iz najudaljenije sobe, umjesto da mirno dođe do prostorije u kojoj se nalazite. Dijete doslovno urla dozivajući vas i ne prestaje dok ne dođete ili ne odgovorite vikanjem. Kad ga ignorirate, vikanje postaje još glasnije. Ovo ponašanje vas frustrira i iscrpljuje i ni jedna odgojna metoda koja vam je prihvatljiva, ne uspijeva ga zaustaviti.
Ponašanje vašeg djeteta vrlo je vjerojatno naučeno – od vas ili drugog roditelja.

("Nikad tako ne urlam na dijete", sigurno ste pomislili.)

Pozivate li dijete za stol kad je gotov ručak, dozivate li ga iz druge sobe k sebi? Ako vaše dijete vas doziva iz drugih prostorija vičući, vjerojatno to radite i vi. Možda ne istim tonom i jačinom kao što to čini vaše dijete, ali ste svojim primjerom pokazali djetetu kakvo je ponašanje za vas prihvatljivo.

Nakon što ste iskreno uvidjeli odakle djetetu ideja, imate dva izbora – ili svatko smije dozivati druge ukućane iz prostorije u prostoriju na svoj način, ili se nitko ne dovikuje. Ako ne želite da dijete viče iz sobe u sobu, morat ćete i vi to prestati raditi.

Modeliranje neprihvatljivog ponašanja

Ponekad svojim ponašanjem nesvjesno modeliramo ponašanje svoje djece koje želimo zaustaviti. Od trenutka kad osvijestimo i prihvatimo da će naša ponašanja i reakcije, dobre i loše, djeca upijati i oponašati, svjesnije ćemo birati vlastite reakcije. 

Kad se fokusirate na to da budete učinkovit uzor, težite napretku, a ne savršenstvu. Intenzivnije obratite pažnju na sljedeća važna područja i na pravom ste putu!
 

1. Važnost fokusiranja na pozitivno

Kao roditelji, skloni smo procjenjivati svoju djecu i njihovo ponašanje.
Moramo izdvojiti vrijeme i kako bismo svojoj djeci dali do znanja da vidimo i kad se ponašaju lijepo, ali i da ih volimo i prihvaćamo takve kakvi jesu. Neka vas čuju i onda kad rade nešto kako treba!

2. Osvijestite kako komunicirate, verbalno i neverbalno

Bez obzira govorimo li ili ne, šaljemo poruke svijetu oko sebe. Naše riječi i postupci jednako su značajni. Poučite djecu da mrštenje, namrgođenost i držanje prekriženih ruku ispred sebe dok razgovaramo, šalju negativnu poruku. Osmijeh, ljubazna gesta i raširene ruke koje spremno dočekuju zagrljaj, sve su vrijedne pozitivne poruke govora tijela.
 

3. Potreba za podrškom i osjećaj zajedništva

Djeca i odrasli trebaju osjećaj da imaju podršku i potporu u dobrim i lošim vremenima, da se tijekom dobrih razdoblja netko s njima veseli, i da imaju rame za plakanje kad se osjećaju loše. Dobar sustav podrške i zajednica pružit će oboje. Kao odrasli, primjerom možemo pokazati djeci kako biti dobri prijatelji i kako njegovati zajedništvo.
 

4. Pružite poštovanje, dobrotu i suosjećanje sebi i drugima

Sposobnost osjećanja poštovanja, pokazivanja dobrote i suosjećanja prema sebi i drugima, nisu kvalitete s kojima se rađamo, to su vještine koje učimo. Što više učimo o ovim karakteristikama, što ih više svjesno koristimo, veća je vjerojatnost da ćemo ih češće koristiti u svakodnevnom životu. Razgovarajte s djecom kako biti pažljivi i odgovarati na fizičke, emocionalne i duhovne potrebe.
Još važnije od toga što im govorite – pokažite im! Djeca trebaju odrastati promatrajući nas kako živimo tu osviještenost kroz način kako se ophodimo prema sebi i prema drugima.

Izvor: Live Happy
Prevela i prilagodila: Harfa

"Kao netko tko voli slušati seminare, predavanja i tribine o dječjem razvoju, posjetila sam i edukaciju Irene Orlović na temu kako komunikacijom oblikovati dječji mozak i bez greške mogu reći da je to bila jedna od najzanimljivijih edukacija na kojima sam bila. Irena itekako zna prenijeti svoje znanje i iskustvo, ali možda i važnije od toga, zna prenijeti emociju – emociju da vi to možete primijeniti bilo da ste stručnjak koji se bavi djecom ili roditelj. Od nje dobivate i znanstveno utemeljene informacije i način praktične primjene – u prijevodu, cijeli paket koji vam je potreban za dalje."

Marija Končar, magistra defektologije, autorica bloga www.pitajtedefektologa.com, autorica seminara "Igrom do znanja"

Je li Vam se ikada dogodilo da pričate (štoviše vičete), ali vas dijete ne čuje niti razumije?

Događa li Vam se da ponekad kao roditelj gubite kontrolu nad svojim životom?

Jeste li ikada imali osjećaj da disciplina koju primjenjujete ne funkcionira ma što Vi napravili?

Prije nego što odgovorite, želim vas zamoliti da potpuno zaboravite sve što ste do sada znali o disciplini. Zaboravite značenje te riječi i zaboravite na ono što ste čuli kako roditelji trebaju reagirati kada djeca učine nešto što ne bi trebala.

Umjesto toga, postavite sebi pitanje: jeste li otvoreni da barem razmislite o drugačijem pristupu disciplini? Pristupu koji će vam pomoći ostvariti vaše trenutne namjere da vaše dijete učini pravi stvar u trenutku, ali i dugoročne ciljeve da mu pomognete da postane dobar čovjek koji je sretan, uspješan,  ljubazan, odgovoran i čak i samodiscipliniran? Ako je to slučaj, onda je ovo edukacija za Vas.

Pozivamo Vas da nam se pridružite u rastu i razvoju, na radionici

DISCIPLINA SA SRCEM

koja će se održati u Splitu, 9. studenog 2019.
od 10 do 16 sati u Sveučilišnoj knjižnici u Splitu

PRIJAVA NA EDUKACIJU JE OBAVEZNA. POPUNITE PRIJAVU!

Opis radionice

Cilj ove radionice je pomoći svima onima koji su zainteresirani za zdrav mentalni razvoj djece da razumiju način na koji se dječji mozak i um formiraju u prvim godinama, te kako mi odrasli utječemo na to formiranje. Na radionici ćemo praktično proći načine terapeutske komunikacije i discipliniranja koji podržavaju zdrav razvoj djeteta. Radit ćemo tehnike koje mogu pomoći da se izgradi povezujući odnos od kojega dobrim dijelom ovisi daljnji razvoj djetetovih, kako socio-emocionalnih tako kognitivnih sposobnosti, o čemu se manje govori danas. Polaznici edukacije će dobiti uvid u ljudski mentalni sklop i načine njegova funkcioniranja, te će steći kompetencije potrebne da pomognu djetetu graditi zdravu sliku o sebi, ali i kompetencije koje će im pomoći da razumiju sebe i grade bolje partnerske, prijateljske ili poslovne odnose.
 

Na radionici, Irena Orlović dat će odgovore na sljedeća pitanja:

• Zašto je emocionalna inteligencija temelj intelektualnog razvoja?
• Kako iz najtežih životnih situacija izvući samo najbolje?
• Kako rasti kroz proces odgoja djece?
• Kako izgraditi dobar povezujući odnos s djetetom?
• Kako razgovarati s djetetom da vas dijete čuje?
• Kako oblikovati svoj, a potom i djetetov mozak otvoren za dalji razvoj?
• Kako probuditi neograničenu unutrašnju snagu?
• Kako komunicirati poput terapeuta?
• Kako putem komunikacije možemo oblikovati i integrirati mozak u razvoju?
• Zašto su roditelji najvažnija karika u odgoju i obrazovanju djece?
• Kako pomoći djeci da crpe svoje potencijale i izrastu u najbolju verziju sebe?
• Na što posebno trebamo obratiti pažnju ako želimo da se mozak djeteta zdravo razvija u prvim godinama života?
• Kako poticati razvoj empatije kod djece?
• Kako terapeutsko pričanje priča djeluje iscjeljujuće na djecu?
• Kako izrađivati terapeutske priče?
• Kako koristiti priče kao prevenciju trauma i kreiranje novih osnažujućih iskustava?

Raspored rada na radionici

Edukacija počinje u 10 sati i završava u 16 sati. Svakih sat i pol otprilike ćemo imati pauzu od 15 minuta. Veća pauza za ručak je u 13 sati i traje sat i 15 minuta.
Na početku ćemo govoriti o razvoju mozga djeteta u prvim godinama. A potom o terapeutskim modelima komunikacije jer naša komunikacija znatno utječe na to kako će se razvijati mozak djeteta. Kroz radioničarski dio ćemo vježbati komunikaciju koja pozitivno djeluje na razvoj mozga djeteta, a nama ostavlja dobar osjećaj.

10:00 – 11:30 Predavanje – radionica
11:30 – 11:45 Pauza
11:45 – 13:00 Predavanje – radionica
13:00 – 14:15 Pauza za ručak
14:15 – 16:00 Predavanje – radionica

PRIJAVA NA EDUKACIJU JE OBAVEZNA. POPUNITE PRIJAVU!

Edukacija je namijenjena roditeljima, odgojiteljima, učiteljima, psiholozima, pedagozima, socijalnim pedagozima, edukacijskim rehabilitatorima, logopedima, psihoterapeutima i svima drugima koje zanima ovo područje dječjeg razvoja.

"Edukacija kod Irene Orlović mi je donijela nove i korisne uvide u funkcioniranje dječjeg mozga i način komunikacije s djecom. Koristeći podatke iz znanstvenih studija, pozivajući se na vrhunske terapeute i autore knjiga iz područja  psihologije i medicine, uz primjere iz vlastitog života – Irena lako prenosi znanje i znanstvene činjenice. Od dizajna njene prezentacije do praktične primjene svega što je naučila, Irenino predavanje mi je bilo jedno od najljepših kojima sam prisustvovala."
Jasmina Stojanović, dugogodišnja glavna i odgovorna urednica magazina "Sensa" današnja urednica u Original Magazineu koji izdaje Fondacija Novak Đoković

O voditeljici radionice

Irena Orlović je završila petogodišnju edukaciju za neurolingvističkog psihoterapeuta pri njemačkoj krovnoj organizaciji DVNLP. Dodatno se usavršava na Mindsight Institutu kojega je osnovao dr. Daniel Siegel čije knjige je objavila u Hrvatskoj. Također je započela edukaciju u području tjelesno orijentirane psihoterapije. Certificirana je od strane njemačke krovne organizacije DVNLP i kao NLP – trener.

Autorica je nagrađivane web-aplikacije Pametnica, vlasnica i urednica izdavačke kuće Harfa putem koje je prethodnih 17 godina proučavala literaturu uglednih svjetskih neuroznanstvenika, psihologa i psihoterapeuta u području razvoja djece.
Vođena osobnim iskustvom kroz rad na ranoj stimulaciji sa svojim djetetom, koristeći neke od tih naslova, uredila je i objavila na hrvatskom jeziku seriju literature pod sloganom Knjige koje vole djecu. Prepoznata je od strane Udruge poslovnih žena KRUG jer je kao roditelj djeteta s poteškoćama u razvoju, uvidjevši da u Hrvatskoj nedostaje literature koja bi pomagala roditeljima u sličnoj situaciji, okupila stručni tim i pokrenula izdavačku kuću Harfa koja je danas prepoznata u javnosti kao kuća koja objavljuje literaturu renomiranih stručnjaka iz područja ranog razvoja djece.
Od strane iste udruge dobila je i nagradu kao Poduzetnica godine u kategoriji socijalnog poduzetništva, a pod pokroviteljstvom Predsjednice Republike Hrvatske. Trenutno je u procesu osnivanja inovativne Privatne osnovne škole s internacionalnim programom putem koje će djeca učiti jačati svoje kognitivne sposobnosti kroz socio-emocionalne programe.

PRIJAVA NA EDUKACIJU JE OBAVEZNA. POPUNITE PRIJAVU!

Kad: 9.11.2019. od 10 do 16 sati
Gdje: Sveučilišna knjižnica u Splitu

Cijena radionice:

– za prijave i uplate do 25.10. 380 kn
– za prijave i uplate nakon 25.10. 450 kn

Mjesto na radionicama rezervirat ćete tek uplatom kotizacije.

Podaci za uplatu: 
Pametnica, obrt za edukaciju i savjetovanje, vl. Irena Orlović
HR0623400091160500652 (PBZ)​, poziv na broj: 091119.

Sva zarada od ove edukacije ide u fond za osnivanje privatne osnovne škole u Splitu.

Svi sudionici dobit će potvrdu o sudjelovanju.
Sve prolaznice i polaznici edukacije imat će priliku kupiti naše knjige po posebno sniženim cijenama, samo za njih za vrijeme trajanja edukacije.

Sudjelovanje je moguće otkazati isključivo pisanim putem (na mail adresu: [email protected]) najkasnije 7 radnih dana prije početka programa. Sudionici koji su odustali nakon tog roka ili ne prisustvuju programu, nemaju pravo na povrat kotizacije i dužni su platiti punu naknadu. Ako prijavljeni sudionik ne može sudjelovati na programu, može poslati drugog zamjenskog sudionika.

Pametnica zadržava pravo otkazivanja – u ovom slučaju, naknada se vraća u cijelosti. Popunjavanjem ovog obrasca za prijavu, prihvaćate ove odredbe i opće uvjete.