U želji da što više motiviraju učenike, roditelji nerijetko obećavaju nagrade.

Približava se kraj školske godine, pišu se zadnji testovi, ispravljaju ocjene, djeca su pod pritiskom, a s njima i mnogi roditelji.

U želji da što više motiviraju učenike, roditelji nerijetko obećavaju nagrade. Isto rade i roditelji odlikaša koji dijete žele nagraditi za trud tijekom cijele godine i smatraju da je to ispravno. Darovi su razni: od novih mobitela, bicikala, tableta, putovanja i sl.

Ipak, nekoliko istraživanja pokazalo je kako nagrade za ocjene nisu dobra ideja. Psiholog Richard Ryan sa sveučilišta Rochester u New Yorku smatra da su djeci tako motivacija za učenje pokloni, a ne znanje.

“Sada je roditelj taj koji mora nadzirati i poticati dijete, umjesto da dijete samo shvati vrijednost učenja i upornosti. Bilo bi bolje da roditelj na drugi način pohvali dijete – recimo, da mu predloži da zajedno proslave uspjeh, odu na izlet, pizzu i sl. Nagrađivanje i proslava nekog uspjeha dvije su različite stvari“, smatra prof. Ryan.

Na taj način razmišlja i mama blogerica, Christine Organ.

“Ja vjerujem u nagrađivanje truda, a ne rezultata. Jedno dijete može kliziti kroz sve razrede s čistom peticom, dok se drugo dijete mora mučiti i učiti za četvorku. Što poručujemo ako nagradimo samo učenika koji je prošao s pet? Da trud onog drugog nije vrijedan? Osobno, uspjeh djece radije slavim nego da ga nagrađujem, a najviše razloga za slavlje imam kad vidim da su moja djeca lijepo odgojena i pomažu drugima. Uostalom, to je ono što je važno, a ne ocjene u imeniku”, kaže mama Christine.

Preneseno s Prvi.hr

Priča o Djedu Božićnjaku zapravo započinje Svetim Nikolom.

Sv. Nikola je rođen u gradu Patari u Maloj Aziji, u pokrajini Liciji u 3. stoljeću. Njegovi bogati roditelji umrli su dok je još bio mlad, pa je ostao sam. Vjerujući u Isusove riječi, svo bogatstvo roditelja odlučio je podijeliti siromašnima, bolesnima i potrebitima. Svoj život je posvetio Bogu, te je još kao mlad postao biskup, poznat po dobrim dijelima.

Život mu nije bio lak, posebice ne zbog cara Dioklecijana kada je bio protjerivan i zatvoren.

Prema narodnom vjerovanju, činio je čuda: poput Isusa smirio je uzburkano more i time postao zaštitnik mornara. Posebno je volio djecu, vjeruje se da je imao sposobnost ozdravljenja jer je molitvom ozdravio bolesnog dječaka zbog čega postaje zaštitnikom djece.

Umro je 6. prosinca, a godišnjica njegove smrti slavi se kao Dan Svetog Nikole.

Jedna od brojnih priča koje se pripovijedaju o njemu jest i ona o siromašnom čovjeku s tri kćeri. Budući da je djevojkama za udaju trebao miraz, otac ih nije mogao udati. Bez miraza, nesretni otac odlučio je prodati svoje kćeri. Uplašene za svoju sudbinu djevojke su molile Boga za pomoć. Sveti Nikola nekako je doznao za tu odluku nesavjesnog oca pa je napunio vreću zlatnicima, umotao u platno, krišom noću došao do kuće i ubacio zamotuljak kroz prozor. Otac triju djevojaka začudio se kad je ujutro našao toliki novac. Svota je bila dovoljna da časno uda jednu kćer, što je i učinio. Isto se dogodilo i drugi put, pa je tako siromašni otac udao i drugu kćer. 

Dalje priča ima dva kraja. Prema jednoj, otac je vjerovao da će taj dobrotvor doći i po treći put, pa ga je u zasjedi čekao nekoliko noći. I doista, baš kad sv. Nikola ubaci svoj dar i za najmlađu kćer, skoči otac, stigne neznanca i prepozna u njemu Nikolu. Unatoč zaklinjanju na šutnju, sretni otac je razglasio po cijelom mjestu radosnu vijest.

Drugi kraj priče govori da je Nikola vidio oca kako ga čeka, pa se popeo na krov i zlatnike ubacio kroz dimnjak. Kako su se na otvorenom ognjištu sušile čarape, zlatnici su pali u njih. Navodno upravo od toga dolazi tradicija stavljanja poklona bilo u čarape ili čizmice, ali i priča o Djedu Mrazu koji poklone spušta kroz dimnjak.

Dva mozga prikazana na slici pripadaju trogodišnjoj djeci, no ipak je razlika u njihovoj veličini značajna.

Ono što je još značajnije jest to da se čini kako promjena u volumenu i izgledu ovisi o tome kako se prema djetetu odnosila majka ili glavni skrbnik.

Profesor Allan Schore sa Sveučilišta UCLA, koji je pridonio velikom broju istraživanja o ovom fenomenu, ističe kako je rast moždanih stanica "posljedica interakcije djeteta sa glavnim skrbnikom", izvijestio je The Sunday Telegraph.

Mozgovi ovo dvoje trogodišnjaka variraju u veličini u skladu s ljubavlju koju su dobivali od svojih skrbnika. Slika je preuzeta iz rada Brucea D. Perryja "Childhood Experience and the Expression of Genetic Potential: What Childhood Neglect Tells Us About Nature and Nurture" (Iskustvo iz djetinjstva i izraz genetskog potencijala: što nam zanemarivanje u djetinjstvu govori o prirodi i skrbi)
To znači da rast djetetovog mozga "doslovno iziskuje pozitivnu interakciju između majke i djeteta. Razvoj cerebralnih sklopova ovisi o tome."

Članak također dodaje kako o odnosu prema djeci u njihove dvije prve godine života ponekad ovisi hoće li dijete kada postane odrasla osoba imati potpuno funkcionalan mozak.
Ističe kako oštećenje koje nastaje pri zanemarivanju i drugim oblicima zlostavljanja može uzrokovati smanjenu inteligenciju, umanjenu sposobnost empatije te povećanu podložnost ovisnosti o drogama i nasilnom kriminalu.

Rad odražava otkrića dječjih psihijatara i neuroznanstvenika na Washington University School of Medicine u St. Louisu. U siječnju 2012. godine istraživanja su pokazala kako djeca školske dobi čije su majke o njima skrbile u ranom razdoblju života imaju mozak s većim hipokampusom. Hipokampus je ključna struktura važna za učenje, pamćenje i reakciju na stres.

Glavna autorica Joan L. Luby kazala je za Proceedings of the National Academy of Sciences Early Edition (Zbornik radova Nacionalne akademije znanosti – rana izdanja): "Pronašli smo vrlo snažnu vezu između majčinske skrbi i veličine hipokampusa u zdrave djece."

Dodala je: "Roditelje bi trebalo poučiti kako skrbiti od svojoj djeci i kako ih poticati. To su vrlo bitni faktori u razvoju zdravlja."
 

Veličina mozga također je bitna u vezi s nekoliko mentalnih oboljenja kao što su primjerice Alzheimerova bolest, depresija i šizofrenija. Prema izvješću u časopisu Nature Genetics smatra se kako smanjen volumen mozga pridonosi ovim oboljenjima.

Izvor: The Telegraph

Iskrena poruka Jacka Kornfielda za sve nas.

Dragi prijatelji, nakon više od četrdeset godina podučavanja mindfulnessu i suosjećanju tisuće ljudi na duhovnom putovanju, najvažnija poruka koju vam mogu dati je: Ne morate čekati da biste bili slobodni. Ne morate odgađati svoju sreću.
 

Prečesto se ove divne duhovne vještine isprepletu s vizijom samodiscipline i odgovornosti. Gledamo ih kako nas vode dugim putem punim prepreka do mogućih povlastica.

Sloboda nije rezervirana za posebne pojedince. Nitko ne može zarobiti vaš duh.

Da, potrebno je uložiti veliki napor i postoje zahtjevni ciklusi u našim životima. Ipak, bez obzira na kojem ste dijelu svog puta, postoji nešto što se zove „ubiranje plodova“ ili „počinjanje od rezultata“. Plodovi blagostanja te osjećaji sreće, slobode i ljubavi dostupni su sada, bez obzira na okolnosti u kojima se nalazite.
 

Kad je Nelson Mandela kročio iz zatvora Robben Island nakon 27 godina zatvoreništva, napravio je to s takvim dostojanstvom, velikodušnošću i opraštanjem da je taj njegov potez promijenio Južnu Afriku i inspirirao svijet.

Poput Mandele, i vi možete biti slobodni i dostojanstveni gdje god se nalazili. Koliko god okolnosti bile loše, koliko god vremena bila nesigurna, zapamtite, sloboda nije rezervirana za posebne pojedince. Nitko ne može zarobiti vaš duh.

Kad vas nazove šef, a vi osjetite strah ili tjeskobu, kad je netko u vašoj obitelji u sukobu ili teškoj situaciji, kad ste pod pritiskom rastućih svjetskih problema, imate izbor. Možete biti ograničeni i stisnuti ili možete iskoristiti tu priliku da se otvorite i otkrijete kako mudro reagirati na svom putu otkrivenja.

Ponekad je život blag prema nama, ponekad je izazovan, a ponekad vrlo bolan. Ponekad je cijelo društvo koje nas okružuje u previranju. Kakve god bile okolnosti, uvijek možete udahnuti, sagledati situaciju i zapamtiti da su hrabrost i sloboda dio vas, čekaju da ih probudite i ponudite ljudima oko sebe.

Čak i u najtežim okolnostima, sloboda duha je dostupna. Sloboda duha je tajnovita, veličanstvena i jednostavna. Slobodni smo i možemo voljeti u ovom životu – bez obzira na okolnosti.

Duboko u sebi znamo da je ovo istina. Znamo to kad god osjetimo da smo dio nečeg velikog – slušajući glazbu, vodeći ljubav, planinareći ili plivajući u moru, sjedeći pored umirućih voljenih ljudi dok njihova duša napušta tijelo poput zvijezde padalice ili svjedočeći čarobnom iskustvu rođenja djeteta. U ovakvim trenutcima valovi radosti prolaze našim tijelom i naše srce je okruženo mirom.

Sloboda počinje tamo gdje smo mi. Sara, samohrana majka dvoje djece, otkrila je da njezina osmogodišnja kćer Alicia ima leukemiju. Sara je bila prestravljena, tjeskobna, žaleći za gubitkom zdravlja svoje kćeri, uplašena jer bi je mogla izgubiti.

U prvoj godini, Alicia je prošla kroz dugačke tretmane kemoterapije, boravke u bolnici i brojne doktore. Strašna tuga ispunila je dom, a tjeskoba obojala Sarine dane. No, jednog dana dok su bile u šetnji, Alicia je rekla: „Mama, ne znam koliko ću dugo živjeti, ali želim da mi ti dani budu ispunjeni srećom.“

Njezine riječi su razbudile majku. Sara je shvatila da mora izaći iz strašne melodrame kako bi ispunila svoj um osjećajem slobode koji je osjećala njezina kćer te kako bi vratila osjećaj povjerenja. Uhvatila je svoju kćer i zaplesala s njom čvrsto je zagrlivši. Njezin strah se raspršio. A s vremenom je i Alicia ozdravila. Sada ima 22 godine i upravo je diplomirala.

Ali i da nije ozdravila, kakve dane mislite da je trebala poželjeti? Ne možete puno napraviti u životu ako se osjećate jadno. Isto tako možete odabrati biti sretni.

Kad sam imao 8 godina, jednog vrlo hladnog zimskog dana, moj brat i ja obukli smo jakne, šalove, kape i rukavice i izašli van igrati se na snijegu. Bio sam mršavko i tresao sam se od hladnoće. Moj brat blizanac Irv, jači, divljiji i punačkiji, pogledao me stisnut i neustrašiv i počeo se smijati. Onda se počeo skidati – prvo rukavice, onda kaput, džemper, majicu, potkošulju, cijelo se vrijeme smijući. Plesao je i paradirao uokolo polugol na snijegu dok nas je šibao hladan vjetar. Začuđeni, smijali smo se histerično.

Pronalaženje slobode je aktivni proces koji uključuje vaš um, srce i dušu.

U tom trenutku brat me je naučio kako odabrati slobodu, pokazujući svoj duh, što pamtim i dan danas. Bez obzira jesmo li u snježnoj mećavi ili osjećamo bol zbog gubitka, sramotu ili zajedničku nesigurnost, želimo biti slobodni. Želimo biti oslobođeni straha i brige i ne biti ograničeni predrasudama. Mi to možemo. Možemo naučiti vjerovati u ljubav, izraziti se i biti sretni.

Kad otkrijemo povjerenje i slobodu u nama samima, tada ćemo pronaći i način da ih podijelimo sa svijetom.

Barbara Wiedner, osnivačica organizacije Grandmothers for Peace, to objašnjava ovako: „Počela sam se pitati kakav svijet ostavljam svojim unucima. Pa sam napravila znak na kojem je pisalo ‘A Grandmother for Peace’ i stajala sam s njim na kraju ulice. Nakon toga pridružila sam se onima koji su klečali kao ljudska prepreka ispred tvornice oružja. Odvedena sam u zatvor, skinuta do gola i pretražena te bačena u ćeliju. Nešto mi se dogodilo. Shvatila sam da mi više ništa ne mogu. Bila sam slobodna!“ Danas Barbara i njezina organizacija Grandmothers for Peace djeluju u više zemalja svijeta.

Ta sloboda čeka i vas. Možete započeti s osobnom slobodom, slobodom duha, slobodom da krenete ispočetka, slobodom iznad straha i slobodom da budete vi i da otkrijete slobodu ljubavi, slobodu da se zauzmete za ono što je važno i slobodu da budete sretni. Pronalažene slobode je aktivni proces koji uključuje vaš um, srce i dušu. Smisao i ciljevi su jedno – budite vi, sanjajte, vjerujte i djelujte.

Možete odabrati svoju dušu. Sloboda, ljubav i sreća su vaši, u vašem su životu, vi birate okolnosti. Oni su vaše pravo koje ste dobili dolaskom na ovaj svijet.

Iz knjige No Time Like the Present: Finding Freedom and Joy Right Where You Are, autor: Jack Kornfield

Preuzeto s lionsroar.com

Dodirivati i biti dodirnuto ima vrlo važan utjecaj na dijete, u dojenačko doba, ali i ostatak života. Ono treba tjelesni kontakt sa svojom majkom, a njegov mozak mora pravilno interpretirati osjete tog kontakta u cilju stvaranja prve emocionalne privrženosti.
 

Privrženost daje dojenčetu prvi osjećaj sebe kao fizičkog tijela, a taktilna obrada za dojenče je prvi izvor sigurnosti. Kod dojenčeta je osjet dodira razvijen već po rođenju, ali potrebno ga je i dalje razvijati kako bi dijete moglo lakše interpretirati objekte iz svoje neposredne okoline, njihov oblik, kvalitetu, strukturu materijala – primiti  informacije o vanjskom svijetu.

Dijete taktilnim putem osim o vanjskom svijetu uči i o svome tijelu, njegovim dijelovima i mogućnostima, odnosno razvija percepciju tijela. Kod djece koja imaju problema s dodirom, poput preosjetljivosti ili neosjetljivosti na dodir, odnosno poremećaj kod senzorne integracije mogu se javiti velike emocionalne poteškoće i stvarati problemi u daljnjem tijeku učenja. Stoga je nužno potocati djetetov taktilni razvoj, jer dodir je osnovni temelj dobrog razvoja djeteta. Važno mjesto u taktilnoj stimulaciji zauzima masaža, pogotovo masaža čitavog tijela nakon kupanja ili tijekom presvlačenja djeteta.

Masaža razvija i jača tijelo bebe, ali i povezanost između majke i djeteta

Masaža omogućuje bebi i majci da se bolje upoznaju i zbliže. Emocije veselja, ljubavi i sigurnosti koje majka prilikom takva druženja prenosi djetetu pozitivno se odražavaju na njegovo psihičko i fizičko blagostanje.

Naime, dodir potiče rad niza sustava i organa djetetova organizma: od kože koja uči osjećati dodir i toplinu, živčanog sustava koji uči prenositi informacije o novim iskustvima do mozga, samog mozga koji ih obrađuje, lokomotornog sustava koji je dodirima potaknut na refleksno pokretanje te postupno uči svjesno koordinirati ruke i oči prema izvoru zvuka i dodira, pa do kardiovaskularnog sustava koji zbog uzbuđenja, obrade informacija i pokretanja tijela počne življe raditi i tijelo brže opskrbljivati dodatnim količinama kisika. Ne čudi stoga što kažu kako dodir čini čuda.

Tjelesne prednosti dodira i masaže

• normalizira funkciju cijelog probavnog sustava
• pospješuje oslobađanje plinova i zraka, pomaže kod kolika
• stimulira metabolizam i apetit te se posebice preporučuje kod nedonoščadi za dobivanje na težini
• jača imunitet
• ujednačava disanje
• pospješuje cirkulaciju
• stimulira tijelo koje dijete samo ne može kontrolirati
• pospješuje pravilan fizički razvoj

Psihičke prednosti masaže

• pomaže za dobar san
• smanjuje plač
• djetetu daje osjećaj sigurnosti i ugode

Masaža – korisno i ugodno provedeno zajedničko vrijeme

Masaža je vrlo korisna za bebe do godine dana jer su dodir i miris načini kako mala beba komunicira s okolinom. Dodirivanje, majčina toplina i miris najbolji su mediji za “kontakt”, ohrabrivanje i poticanje djeteta. Naravno da masažu može provoditi i tata ili bilo koji član obitelji bez posebnog znanja i iskustva. Tate takvu masažu mogu iskoristiti kao vrijeme samo za njih i bebu, primjerice nakon posla.

Majka, pak, prilikom presvlačenja i njege može nježno utrljavati losion ili ulje u bebinu kožu. Pedijatar će vam možda preporučiti i jednostavne korektivne vježbice kojima ćete prevenirati eventualni manji problem s kukićima ili djelovati fizioterapeutski. U takvoj će se situaciji masaža i korektivne vježbice prožimati i veoma je važno da ih provodite.

Pravila masaže

KADA? Dijete masirajte između dvaju obroka jer tada neće biti ni presito ni pregladno. Izbjegavate masažu neposredno prije podnevnog i večernjeg odlaska na spavanje jer može pretjerano stimulirati dijete koje je već pospano. Ako vaše dijete često i mnogo jede, možda se pitate kad je dobro vrijeme za masažu? Svako dijete ima faze budnosti i spremnosti. Birajte te trenutke i provodite masažu sve dok to djetetu odgovara.

KAKO? Kod masaže je manje važan cilj, a više kontakt s djetetom. Prije početka masaže pripremite se. Operite ruke, protrljajte ih i zagrijte. Na rukama zagrijte i ulje. Koristite se isključivo uljem za bebe. Možete provoditi masažu nakon kupanja, ali možda je i bolje to učiniti prije. Naime, topla će voda otvoriti pore i dopustiti hranjivim sastojcima da se upiju, a višak će se masnoće isprati.

GDJE? U prostoriji gdje je ugodna sobna temperatura. Ljeti s temperaturom u principu nećete imati problema, a zimi koristite grijalicu.

Izvori:
Čuvarkuća
Roditelji.hr

Prečesto čujemo kako roditelji za nešto prozivaju učitelje i profesore, baš kao i obratno. Možemo li ovu školsku godinu započeti u primirju i nazvati stvari pravim imenom i željom da jedni drugim olakšamo posao, umjesto da ga otežavamo. U tome nam ponovo pomaže bogato iskustvo danskog edukatora Jespera Juula.

Knjiga Jespera Juula, Od odgoja do odnosa, Autentični roditelji – kompetentna djeca inspirirala je redakciju portala roditelji.hr na osvrt na dijalog između školskih djelatnika i obitelji učenika. Taj je dijalog izuzetno važan, a malo tko je do kraja upoznat s načinom kako bi on trebao izgledati. Ono što su iščitali iz teme je nedostatak iskrenosti, stalno micanje odgovornosti i prebacivanje na nekoga drugog. Jasno je svima da to ne vodi nikud.
 

U knjizi  Jesper Juul naglašava kako je važno dobro tretirati nastavnike i bolje ih platiti, poštovati ih i tada će i oni moći biti zadovoljniji i više pružiti:

“Posao nastavnika iznimno je dragocjen, no to ljudima nije jasno. Oni još uvijek nisu dobro plaćeni, barem je tako kod nas u Danskoj, i premalo ih se poštuje. Smatram da bi, kad bi se to promijenilo, bilo više radosti u školi – i za učenike i za nastavnike!”

Odnos roditelja prema učiteljima se s godinama promijenio i mnogi se s tom promjenom još ne nose najbolje. Nekad su roditelji bili vrlo poslušni i nisu se suprotstavljali učiteljskom autoritetu. Danas je to otišlo u drugu krajnost koju djeca vide i samim tim ne pokazuju uvijek potrebno poštovanje prema učiteljima. Umjesto da svi zauzimaju suprotstavljene strane – jedni na strani institucije škole, a drugi institucije obitelji, Juul predlaže konstruktivni dijalog kojeg i jedni i drugi tek trebaju naučiti.
 

Jedan od uvjeta za dijalog je taj da se niti jedna od strana ne doživljava moćnijom:

“… ono što u razgovoru s roditeljima bode oči jest to da taj razgovor nije ravnopravan ni osoban te oni vjeruju da kao "dobri" nastavnici mogu odmah definirati problem i predložiti rješenje. Roditelji na taj način dobivaju osjećaj da bi se trebali isključivo držati njihovih prijedloga – drugim riječima, nisu involvirani, odnosno ne shvaća ih se ozbiljno. Takav je susret unaprijed osuđen na propast budući da ne daje prostora autentičnosti. U slučaju da roditelji nisu "fini" ljudi koji mogu sakriti osjećaje, to može završiti i katastrofalno. Mislim da je ponekad prava sreća da se roditelji pobune jer koji put jedino malo anarhije može srušiti zastarjelu strukturu komunikacije. Od decentnog kontakta između roditelja i nastavnika u kojem se zapravo malo toga kaže djeca nimalo ne profitiraju, a o njima je riječ. Potrebno nam je malo dinamita da bismo srušili staru zgradu i napravili novu.”

Uspostavljanje dijaloga

Nastavnici bi još tijekom svog obrazovanja trebali biti pripremljeni na razgovor s roditeljima te naučiti da pri susretu s roditeljima komunikacija ne može biti jednosmjerna, ona u kojoj nastavnik priča daje prijedloge za poboljšanje situacije, a roditelji pažljivo slušaju i slijede savjete.

“Uzmimo primjer djeteta koje je drsko i neprestano ometa sat matematike. Profesor matematike odluči pozvati roditelje – većinom je kod takvih susreta prisutan i još jedan profesor. Umjesto da se razgovor započne dugim uvodom o mnogim pozitivnim osobinama djeteta, a da bi se priskrbilo takozvano "pravo" govoriti jednako iscrpno i o negativnim osobinama, što je po mom mišljenju i dalje aktualan, ali krajnje primitivan način jer roditelji odmah prozru tu strategiju i samo postanu agresivni, umjesto da se dakle okolnim putem dođe do stvari, profesor bi trebao jasno i glasno reći: "Imam problema s vašim sinom!" Jer to je činjenica. Nema sin problem, već profesor ima problem s tim učenikom i to tako treba i izreći. Većina se nastavnika rado skriva iza rečenice: "Vaš sin ima poteškoća…" i na taj se način odgovornost prebacuje na učenika odnosno njegove roditelje. To zatim dovodi do toga da roditelji nisu spremni surađivati s nastavnikom koji krivnju prebacuje na druge. Prava je rečenica: "Imam problem i potrebna mi je vaša pomoć. Jeste li i kod kuće primijetili takvo ponašanje?" Ako roditelji odgovore potvrdno, nastavnik može pitati dalje: "I kako se nosite s tim?" Ako roditelji odgovore negativno i misle da je do nastavnika, tada on može odgovoriti na sljedeći način: "Vjerojatno to ima veze sa mnom, ali ne znam što bi to moglo biti i na koji bih način drugačije mogao surađivati s njim. Mogu vam reći kako se u školi ophodim s njim, a vi mi na to možete reći kako vi to radite kod kuće. Možda na taj način zajedno nađemo konstruktivno rješenje." To bi tada bio početak osobnog dijaloga. Nastavnik se ne treba pritom osjećati krivim: "Žao mi je što smo vas morali zvati, možda je moja greška i sada se ljutite zbog toga…" Ne, to bi bio pristojan, ali neprimjeren način stupanja u kontakt s roditeljima. Nastavnik treba izravno reći što misli. Ako nastupi na taj način, roditelji će se nakon najviše dvadeset minuta opustiti i otvoriti. Neće se začahuriti u sebe glede privatnog života i potrudit će se pomoći mu. Kad o svojim poteškoćama govorimo osobnim tonom, one se mijenjaju već tijekom samog razgovora i, kada se sljedećeg jutra probudimo, sve izgleda drugačije.”
 

Jesper Juul napominje da djeca uglavnom ne trebaju posebnu motivaciju da bi išla u školu, znatiželjna su po prirodi i vesele joj se. No to se nakon nekoliko godina promijeni u averziju prema školi. Takva se praksa može promijeniti ako roditelji i nastavnici zajedno surađuju i dobro komuniciraju. Evo kako je izgledala jedna njegova intervencija u školi:

“Pozvan sam u 6. razred jer je tamo nastupio veliki kaos. Pitam nastavnika što mu se ne sviđa kod učenja i zatim isto pitam učenike. Ono što iz toga proizlazi jest da učenici i nastavnici daju potpuno iste dijagnoze. I jedni i drugi nezadovoljni su istim aspektima. Greške koje nastavnici čine jednostavno je opaziti: ako je tako, dopusti da to zajedno promijenimo. Pritom predaju vodstvo i zaboravljaju da promjene kreću od njih samih, a ne od učenika. Djeca ne mogu odlučiti preko noći: "Od sutra smo dobra djeca i marljivo učimo!" Djeca trebaju usmjereno vodstvo koje mora dolaziti od nastavnika.”

Što nedostaje učiteljima?

Jesper Juul smatra da većini nastavnika nedostaje osobni autoritet koji nije prirodni talent, već se razvija:
“Kada nastavnici preuzmu odgovornost i odbace ideju da djecu moraju neprestano podučavati, djeca će se odmah promijeniti. To isto vrijedi i za roditelje. Oni moraju naučiti biti ono što uistinu jesu, odbaciti ponašanje uvjetovano ulogama i skinuti maske.
 

Kako to učiniti?

Sasvim jednostavno. Tako da se vratimo elementarnom etosu i cijenimo život kao život! To konkretno znači i da se škole oproste od apsurdnog pitanja treba li se ondje dijete uopće odgajati. Razumljivo je da djecu "odgajaš" čim si s njima u istom prostoru ili radiš s njima. Pitanje bi trebalo formulirati ovako: "S obzirom na to da smo upućeni na tu djecu, odnosno da ih odgajamo, kako se nositi s tom činjenicom? Dakle, zanima me etos, želim da se u školama više zastupa sama briga za djecu, a ne jedino podučavanje." Jedan stari ravnatelj koji je već pet godina u mirovini rekao mi je: "Kad pogledam unatrag na svoje školovanje, moram ustanoviti da su tada djeca morala sama izlaziti na kraj sa svojim dramama. Nisu mogla ni sa kim razgovarati, svatko je bio sam. Sada kad su djeca slobodnija, polaze od toga da nekome ispričaju svoju priču i žele svoj život podijeliti s drugima. Nastavnici još nisu spremni za to, no to se mora promijeniti. Nastavnici ne žele biti uvedeni u život djece, žele ih samo podučavati. Oni dakle žele da djeca ostave svoju dušu kod kuće i u školu dođu samo s glavom. No djeca u školu dolaze s cijelim svojim bićem." Nastavnici su time opterećeni jer se to od njih i očekuje – da svoje osobno uplitanje drže podalje od školskih vrata. No, u skandinavskim zemljama srećem u školama supervision, coaching i reflection grupe ("grupe za razmišljanje"), tako da nastavnici u školu dolaze sa svojom cjelokupnom pojavom i otvoreno kolegama govore o sebi, daju do znanja da se osjećaju iscrpljeno ili depresivno i tako dalje. To je još prije dvadeset godina bilo sasvim drugačije, tada nisi smio pokazati slabost i plakati pred kolegama jer bi odmah bio proglašen psihičkim slučajem. Danas je nastavnicima dopušteno pokazati ljudskost i to se pozitivno odražava na odnos s učenicima. Ono što možemo vidjeti u svim ustanovama koje se bave ljudima jest to da je govoriti o svojim željama, sreći, jadu, bolestima postalo uobičajena pojava. Ako na primjer odeš do direktorskog odjeljka tvrtke Volkswagen, nećeš naići na takvo što. No i to će se s vremenom promijeniti.”

Preneseno s Roditelji.hr
 

Podrazumijeva se da kao roditelji ili skrbnici želimo da nam djeca budu sigurna. Brinemo za njihovu dobrobit svakodnevno, nastojimo ih zaštititi od ozljeda, neugodnih iskustava, stresa i boli. Ali, osim realnih opasnosti, postoji i jedna koje često nismo svjesni: pretjerano nastojanje da djeca ostanu sigurna. Naime, dokazano je da pretjerivanje u zaštitničkom odnosu donosi više štete nego koristi.

Stalna briga i pretjerano zaštitnički stav onemogućuju djeci razvijanje vještina koje su neophodne kako bi u odrasloj dobi bila snažna i uspješna. Također, takav stil odgoja negativno djeluje na razvoj dječjeg samopoštovanja i samim tim samopouzdanja, jer šalje poruku da nisu sposobna brinuti se za sebe. Time im uvjetujemo da sumnjaju u vlastite odluke. Djeca, u konačnici, nikad ne dobiju priliku odlučivati o vlastitim izborima, pa samim time i učiti na vlastitim pogreškama.

Nadalje, prezaštićena djeca postaju bojažljiva, ne usude se donositi odluke, zauzimati za sebe ili zdravo podnositi odbijanje. Odrastaju a da nisu naučila  donositi procjene i snalaziti se u životu.

Rizici kojima ih izlažemo u tim slučajevima veći su od imaginarnih situacija od kojih ih nastojimo zaštititi. Ostavljamo ih ranjivima i nesposobnima nositi se s mnogo većim životnim izazovima koji ih nesumnjivo čekaju u životu.

Kako prepoznati odgajamo li djecu pretjerano zaštitnički?

Kad preuzimamo na sebe stvari koje djeca već mogu svladati, sputavajući ih da rade nešto na ‘svoju ruku’, čak i ako im u početku ne ide najbolje.

Ako sami mogu obuti cipele, neka to i učine. Ako žele probati sami se hraniti, iako još nemaju razvijene sve potrebne motoričke vještine, dopustite im da probaju, unatoč neredu koji će napraviti. U svakoj novoj situaciji, podučite ih kako se ispravno pristupa novim problemima. To zahtijeva veliko strpljenje i nesebičnost te svjesno pretpostavljanje tuđih interesa našim vlastitim.

Kako izbjeći pretjerano zaštitnički odnos?

Uvijek imajte na umu konačni cilj.

Cilj je pomoći djeci da odrastu u odgovorne, sposobne, sretne ljude. Naš je zadatak pripremiti ih za život u svijetu u kojem će moći funkcionirati bez naše pomoći. Tu smo da ih volimo i štitimo, ali uvijek se trebamo podsjetiti da smo ovdje kako bi ih samo usmjeravali na pravi put. Naravno da ne želimo da osjećaju neugodu, razočaranje, frustraciju, ali bez obzira na naš najveći trud, to će se svejedno dogoditi. Moramo to prihvatiti i umjesto da im pomažemo da izbjegnu iskustvo stvarnog života, naučimo ih kako da ga podnesu na što bolji način.

Stalno preispitujte vlastite motive za pretjerano zaštitnički stil.

Zastanite na trenutak i razmislite otkud dolazi potreba za tolikom zaštitom? Možda ste takvi kako ne biste morali ulagati dodatni trud? Možda ste slične loše obrasce naslijedili od svojih roditelja? Ne želite da vaše dijete doživi odbijanje koje ste i sami doživjeli u djetinjstvu? Možda ste jednostavno nestrpljivi ili volite osjećaj ‘kontrole’ i moći? Ne vjerujete svome djetetu? Sami se ne osjećate dobro u nepoznatim situacijama? U konačnici, možda niste dobro upoznali svoje dijete i njegove potrebe?

Najčešći je razlog to što si ne želimo stvoriti dodatne poslove. Kad smo vani u parkiću, ne želimo da se djeca uprljaju, a kad se dijete nastoji samo popeti u autosjedalicu, obično negdje žurimo i nemamo vremena za to te postajemo nestrpljivi. Često nam se ne da čistiti dodatni nered po kući, nakon njihova jela ili igre. Sve se to bitno razlikuje od mjera sigurnosti koje ih štite od opasnih ozljeda, a koje su svakako nužne.

Poštujmo dječju igru!

Igrom djeca uče najbitnije lekcije o svijetu koji ih okružuje. Slobodna igra nudi divne prigode za razvijanje kognitivnih, jezičnih i motoričkih vještina. Djeci treba puno kretanja, istraživanja, trčanja, skakanja i igranja mnogih uloga. Pustite ih da se igraju!

Dopustite im da iskuse nove stvari, da grade dvorce u pijesku ili blatu, da se slobodno zaprljaju i posvađaju s drugom djecom oko pravila igre. Jako je bitno pustiti ih da sami rješavaju probleme na koje nailaze, bez vaših intervencija. Naučite ih kako da se odnose prema strancima ili novim situacijama.

Dokazano je da djeca MANJE padaju i ozljeđuju se, kad im roditelji daju više slobode, umjesto da ih stalno upozoravaju na potencijalne opasnosti od pada ili ozljeda.

Izbjegavajte pretjerano organiziranje i nametanje prevelikog broja obveza, kako bi djeci ostalo puno vremena za igru. Jedna ili možda dvije aktivnosti i više su nego dovoljne. Osigurajte djeci nestrukturirano vrijeme kada će moći samostalno rješavati probleme. Nemojte im govoriti što da rade i nuditi prevelik broj izbora, već ih ohrabrujte da sama otkrivaju izvore zabave. Prevelik broj igračaka i igara je – suvišan. Neka što više vremena provode vani,  istražujući lišće, kamenje i drveće.

Djeca kojoj nedostaje vremena za igru, postaju manje kreativna te je veća vjerojatnost da će poslije u životu pokazivati simptome depresije i tjeskobe, biti manje društvena i empatična, patiti od nesigurnosti i neodlučnosti, a najmanji izazovi predstavljat će im nepremostive prepreke.

Podučite ih na vrijeme kako se ponašati u određenim situacijama

Primjerice, prije odlaska na bazen objasnite im pravila ponašanja i osnove sigurnosti. Ključno je upozoriti ih na vrijeme, prije nego što dođu na bazen, a ne tijekom boravka tamo. Tako ćete izbjeći pretjerano zaštitnički odnos tijekom aktivnosti i nećete ometati djecu u uživanju i izražavanju.

Pripremila: Gordana Kolanović

Kad govorimo o roditeljstvu, prve misli i osjećaji nas upućuju na jednu od najvažnijih uloga u životu muškarca i žene. Upravo zato ta uloga i razdoblje roditeljstva je osim pozitivnog iskustva često i razdoblje obilježeno sukobima, nedoumicama, nesigurnostima, padom zadovoljstva u drugim područjima života: drugim riječima – i teškim danima. Osim toga, danas nas često prati stres u različitim područjima života: stres na poslu, stres nakon promjena u životu, stres u svakodnevnim situacijama.
 

Više znanja o roditeljstvu – manje stresa

Stresni događaji koji nas dovedu u stanje stresa i uznemirenosti su oni koje procjenjujemo kao prijetnju, kao neki mogući gubitak, ali i kao izazov. Stres roditeljske uloge ili roditeljski stres, spada u takve situacije, ali je ipak kvalitativno različito iskustvo od stresa u drugim životnim ulogama. Pokazalo se da je roditeljstvo stresnije za one roditelje koji imaju manje znanja, koji sebe vide manje kompetentnima za roditeljsku ulogu, imaju manje emocionalne i praktične podrške u životu, ali i kad dijete ima određene zdravstvene ili ponašajne teškoće.

Roditeljski stres se tako opisuje kao uznemirujući osjećaj prema sebi i djetetu, a takvu uznemirenost i neugodu roditelj direktno pripisuje zahtjevima roditeljstva koji se pred njega postavljaju.

Dok se nekad mislilo da se roditeljski stres pojavljuje samo u iznimno teškim situacijama (npr. uz tešku bolest ili teškoće djeteta), danas se zna da se roditeljski stres javlja i u svakodnevnim roditeljskim situacijama, manje „ekstremnim”. Neki psiholozi ga nazivaju „normalni roditeljski stres”, misleći pri tome da je moguće da se javi kod mnogih jer se većina roditelja suočava sa svakodnevnim teškoćama roditeljstva – stresnim događajima. I dok se čini da je to svakodnevna situacija, važno je da je ne umanjujemo jer i ona može biti važna za traženje pomoći. Razlog tome je da osim pomoći roditelju, tada i dijete indirektno dobiva pomoć. Naime, roditelji koji su pod intenzivnijim roditeljski stresom češće svoju djecu opažaju negativno i skloniji su neadekvatnim roditeljskim postupcima. A neadekvatni roditeljski postupci povezani su kasnije s teškoćama kod djeteta.

Izvori roditeljskog stresa nisu za sve jedinstveni, odnose se na više aspekata roditeljstva.
 

Stres povezan s karakteristikama djeteta:

• zahtjevnost djeteta,
• zdravlje djeteta,
• adaptiranost,
• neispunjena očekivanja od djeteta),

Stres koji prati interakciju roditelja i djeteta:

• Vezanost za dijete
• Discipliniranje djeteta
• Komunikacija s djetetom
• Nekompetencija

Stres koji se odnosi na karakteristike roditelja i njegova socijalna mreža:

• Nedostatak podrške
• Ograničenja rod. uloge
• Odnosi sa supružnikom
• Materijalna situacija
• Zahtjevnost drugih uloga

Majke i očevi: jednak intenzitet, ali različiti izvori stresa

I u svijetu i kod nas već je provedeno niz istraživanja roditeljskog stresa, osobito otkad su se psiholozi osim na postupke roditelja prema djetetu usmjerili i na to kako se roditelji osjećaju. Dobra vijest je da je većina majki i očeva pod blagim roditeljskim stresom. Pokazalo se također da nema razlika između majki i očeva u intenzitetu roditeljskog stresa, ali da postoje razlike u izvorima. Tako su npr. majke češće pod stresom zbog ograničenja roditeljske uloge, a očevi zbog zahtjevnosti drugih uloga. Tako je i sa nekim drugim izvorima stresa (discipliniranje djeteta, vezanost za dijete…). I pokazalo se, očekivano, da su pod većim roditeljskim stresom oni roditelji čija su djeca kronično bolesna ili imaju neke druge zdravstvene ili razvojne teškoće.

Često se roditelji obraćaju stručnjaku za pomoć zbog poteškoća koje opažaju kod djeteta, a tijekom savjetovanja i sami uvide kako i oni trebaju pomoć zbog vlastite uznemirenosti. Ono što pomaže roditelju koji je pod stresom jest briga za sebe, jer je važno je da roditelj nauči brinuti i o svojim potrebama, kako bi otkrio vlastite načine suočavanja sa stresom, potrebu za podrškom i izgradio podršku. Tada se primjerenije može usmjeriti i na potrebe djeteta Nadalje, uz stručnu podršku, može bolje razumjeti i sebe i dijete u različitim razdobljima razvoja. Kao što se dijete mijenja, mijenja se i roditelj, jer i odraslo doba nosi niz razvojnih kriza, kao i razdoblje odrastanja. Bolje razumijevanje sebe i djeteta vodit će smanjenju neučinkovitih rješavanja sukoba, zbog čega roditelji inače često traže pomoć.

Kako pomoći

Roditelju pod stresom treba: vrijeme, podrška, strpljenje, osjećaj da ih drugi razumiju i da im drugi žele pomoći. Roditelju treba uvažavanje njegovih/njenih osobitosti i osobitosti djeteta. Kao i kod drugih stresnih situacija, svaki pojedinac želi da uvažavamo njegove specifične procjene koliko je pojedina situacija uznemirujuća. Ne zaboravimo: što nekome nije uznemirujuće, drugom može biti!

Zato je važno potražiti pomoć u situacijama izraženog roditeljskog stresa. Kroz savjetovanje i kroz ponovno zajedničko procjenjivanje različitih roditeljskih situacija, one se mogu vidjeti na nov način i time se uspostavlja veća kontrola nad njima. A to dovodi do većeg samopouzdanja u roditeljskoj ulozi i veće aktivnosti.

Kao i u drugim stresnim situacijama, i kod roditeljskog stresa, dobro je primijeniti sve ono što nam inače pomaže: aktivirati vlastitu kreativnost, izražavati emocije, primjenjivati opuštanje i relaksaciju, prisjetiti se svojih učinkovitih načina nošenja sa stresom koje već imamo (a možda smo ih zaboravili), pokušati naći još neki novi…I ono najvažnije: tražiti pomoć i podršku u tome!

Podrška bliskih osoba je najvažniji zaštitni faktor, a ako je nedovoljna – potražite pomoć stručnjaka.

Preneseno s Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba

Dolaskom zimskih mjeseci i hladnih dana, mnogi roditelji se ustručavaju boraviti van kuće sa svojom djecom, zbog prehlada i razbolijevanja. Parkovi i igrališta su se ispraznili, a djeca se više igraju kod kuće i u igraonicama gdje ih, u zatvorenom prostoru, u stvari vrebaju virusi.

Evo nekoliko savjeta za boravak djece vani tijekom zimskih mjeseci

Bebe do prve godine smiju i trebaju boraviti van kuće svakoga dana najmanje pola sata, osim u slučaju kada je temperatura zraka ispod -10, uz jak vjetar, kada je gusta magla ili snježna mećava, ili ako je ekstremno vlažno. U svim ostalim situacijama preporučuje se boravak na otvorenom, djece do prve godine u trajanju do pola sata, a starije djece i duže. Ako je jako hladno, možda je bolje da starija djeca vani provedu nekoliko puta po pola sata, umjesto duži period odjednom.

Boravak na svježem zraku pomaže jačanju imuniteta i čisti dišne putove.

Boravak na dnevnom svjetlu poboljšava očni fokus i odmara oči.

Za psihološki razvoj je važno da dijete ima kontakt s prirodom, da skuplja lišće i jesenje plodove, grančice, da se gruda i sanjka.

Što je vani hladnije, to je u zraku manje uzročnika bolesti. Nemojte misliti da ćete zaštititi bebu od prehlade ako je budete držali u zatvorenom i previše zagrijanom prostoru. Što češće je budete izvodili na svježi zrak, bit će zdravija.

Starija djeca sve više vremena provode kod kuće, igrajući igrice i gledajući TV program. Ove promjene dovele su do ozbiljnog pogoršanja zdravlja djece. Sve je više djece koja imaju problem s prekomjernom tjelesnom masom, povišenim šećerom ili visokim tlakom. Roditelji puno rade i boje se svoju djecu pustiti van samu. Još je gora situacija zimi kada je i roditeljima hladno pa ni ne vode djecu van.  U britanskom časopisu The Guardian postoji tekst u kojemu piše da današnja djeca provode manje vremena na otvorenome nego zatvorenici.  Najnovija istraživanja pokazuju da svako deseto dijete iz Britanije, u tijekom protekle godine nije bilo u parku, šumi, na plaži NI jednom, a preko 75% djece  provede van kuće manje od jednog sata dnevno, dok se zimi ovo vrijeme spusti na nevjerojatnih 10 minuta dnevno koje se svede na odvođenje u školu ili vrtić.

Kako odjenuti dijete zimi?

Ako je vani snijeg i jako hladno, dobro je da dijete ima skafander i nepromočive cipele ili čizme. Za malu djecu ne bi bilo loše koristiti šal, kapu i rukavice. Ako dijete već hoda, u slučaju da se smoči, nužno je presvući ga čim prije.

Osnovno pravilo odijevanja beba i djece prilikom izvođenja na zrak u zimskim mjesecima glasi: odjenite dijete koje se samostalno kreće onako kako ste i sami odjeveni (u jednak broj slojeva odjeće), a bebi treba jedan sloj odjeće više. Djetetu ne treba stavljati ništa preko lica, dobro je da slobodno diše i čisti svoje dišne putove na svježem zraku. Zrak pod šalom se kondenzira, pa ako je koža oko bebinih usta i nosa vlažna, lakše se razvijaju mikroorganizmi. Važno je da se sasvim male bebe ne pregrijavaju pod previše odjeće jer bebe kada se rode, još uvijek nemaju u potpunosti razvijen centar za termoregulaciju.

Za bebe koje su još u kolicima dobra opcija je topla zimska vreća i dekica za pokrivanje pa se beba tijekom šetnje može raskomotiti. Ako bebin nosić procuri dok ste vani, nemojte brinuti, kad uđete u toplo, prestat će.  Kožu lica i ruku koje su izložene hladnom zraku zaštitite kremom kako koža ne bi ispucala od hladnoće i vjetra.

Djeca vole snijeg i uživaju u igrama na snijegu. Vrlo su spretna u sportovima klizanja i skijanja kada uče ove sportove od malih nogu, jer nemaju straha. Već oko četvrte godine mogu klizati i skijati ukoliko pokažu interes. Kada započnu s klizanjem potrebno je omogućiti im često klizanje kako bi savladali ovaj sport. Djeca nemaju straha i osjećaju se važno kad nauče neku novu aktivnost. 

Na sanjkanje i grudanje mogu čim nauče stajati i sjediti. U početku je potrebno da ih neko drži na sanjkama, a kasnije mogu i sama. Nije strašno ako dijete tijekom igre bude pogođeno u lice snijegom, neće se od toga prehladiti, ali svakako djeci treba skrenuti pažnju da izbjegavaju gađanje u lice da ne bi promrzli otkriveni dijelovi tijela.

Pustite svoju djecu da se igraju na zimi i na snijegu. Prednosti vezane za zdravlje djece koja borave na zimi su dugoročne.  Zatvoreni prostori, a posebno igraonice, pogodne su za razvoj virusa, koji se brzo šire sa jednog djeteta na drugo.
 

Kao što kaže pjesmica: Zima, zima e pa šta je, ako je zima, nije lav …..  nek' nosić i pocrveni… eto, to je to je sve!

Preneseno sa stranice Moj pedijatar