"Kako igrom uspješno razvijati djetetov IQ" naziv je predavanja i edukacije za roditelje koju je dr. Ranko Rajović, jedan od najvećih autoriteta na ovim prostorima kad govorimo o odgoju i obrazovanju, održao u Zagrebu 8. studenoga 2017. godine.

 

Najvažnija misao vodilja u radu dr. Rajovića vrlo je jednostavna – djeca kroz igru najbolje uče, a učenje napamet zastarjelo je i treba se što prije prestati primjenjivati.

 

Što to sliči na gljivu i uvijek je mokro? Ako je vaš odgovor kišobran – nije točan, ali je dobra ideja. Kišobran je nekad i suh, a ako tražimo nešto što je uvijek mokro, znači da je to nešto što je stalno u vodi. Pa što to liči na gljivu i živi u vodi? Odgovor je meduza. 

Pitanja za spomenuti kišobran koje traži razmišljanje može biti: Što to sliči na gljivu i skuplja se poslije kiše?

 

Pitanje za drugi razred osnovne škole: Koju životinju možemo nacrtati samo jednom bojom, a vidimo je svaki dan nekoliko puta? Napomena: to nije životinja, a zove se kao životinja. Odgovor je zebra.

Isto ovo pitanje za dijete od pet godina glasilo bi ovako: Preko koje životinje pređe najveći broj pješaka?

 

"I to je funkcionalno razmišljanje, dok mi do malih nogu učimo razmišljati reproduktivno pa bi klasično školsko pitanje za zebru bilo: Kako se zove crno-bijela životinja koja sliči na konja i živi u Africi? ​Naše funkcionalno znanje nije dobro. Nikad nas nisu učili da razmišljamo. Ni kod kuće, ni u vrtiću, ni u školi", kaže dr. Ranko Rajović, doktor interne medicine, dugogodišnji predsjednik Odbora za darovite međunarodne udruge Mensa i UNICEF-ov suradnik na projektu ranog poticanja intelektualnog razvoja djece te osnivač Mense Srbije i Odsjeka za darovite Nikola Tesla Centra.

 

Rajović je i autor NTC-sustava učenja kojim se podiže intelektualni potencijal djece te se razvija brzina razmišljanja i zaključivanja – tzv. funkcionalno znanje. 

 

 

UČENJE NAPAMET NIJE U SKLADU S LJUDSKIM MOZGOM
 

O tome je ovaj veliki stručnjak govorio roditeljima, učiteljima i pedagozima na praktičnoj edukaciji "Kako igrom uspješno razvijati djetetov IQ" održanoj u Zagrebu. 

Ljudska inteligencija ne ovisi samo o broju neurona, odnosno nije uvjetovana samo genetskim potencijalom, nego i vezama među neuronima, tzv. sinapsama. Razdoblje do sedme godine života najdragocjenije je za formiranje novih neuronskih veza (sinapsi). NTC-sustav učenja bavi se pitanjem kako stimulirati razvoj sinapsi, a time i ogromne dječje potencijale prije polaska u školu i u školi.

 

NTC-sustav učenja usmjeren je prema razvoju kognitivnih sposobnosti djece, a temelji se na istraživanjima koja upozoravaju na to da mozak uspostavlja 75 posto svih neuronskih veza (sinapsi) do sedme godine života, a od toga 50 posto sinapsi nastane već do pete godine.
NTC-sustav suprotstavlja se tradicionalnom radu s djecom, pa tako i učenju napamet koje Rajović smatra potpuno zastarjelim. 

 

"Učenje napamet fiziološki nije u skladu s našim mozgom i besmisleno je. Međutim, učitelji ne znaju kako drugačije učiti djecu, što znači da moramo stvarati inovativne metode, a da su učinkovite.

 

NTC-metoda temelji se na tome da djeca misle da se igraju, a nauče lekciju.

 

Glavni je motiv da učenje bude igra, da djeci škola bude interesantna, da se smiju u školi i da nema straha od odgovaranja i akutnog stresa. Djeca trebaju željeti dati svoje znanje, javiti se čak i ako odgovor nije točan, ali dati pri tome svoju ideju", objašnjava Rajović kako bi škola budućnosti trebala izgledati. 

 

Kod NTC-sustava ne postoji jasna granica koja predmete dijeli na biologiju, zemljopis, matematiku, već pitanja obuhvaćaju razna područja, o čemu će uskoro moći učiti i studenti na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu gdje Rajović priprema seminar koji će buduće učitelje educirati kako da od prvog dana u školi primjenjuju nove metode učenja koje će djeci biti interesantnije. 

 

Međutim, Rajović ističe kako mijenjanje metodologije rada u vrtićima i školama nije veliki problem. Najveći je problem edukacija roditelja. Zato diljem regije otvara NTC centre koji već postoje u Puli i Zadru, a uskoro će biti otvoren i u Zagrebu, gdje će se roditelji moći informirati i educirati o toj inovativnoj metodi rada. 

 

Jedna od najvažnijih odrednica NTC-sustava jest razvijanje mozga djeteta od najranije dobi, što se postiže – kretanjem.

 

Roditelji moraju pustiti dijete da se kreće, trči, skače, a najbolje je da dijete skače po lišću, travi, pijesku, blatu, plitkoj vodi. Ako ga nismo vodili tamo da skače, dijete će skakati po krevetima, što može biti nezgodno ako padne pa se povrijedi. Onda roditelji kupe trampolin koji isto može biti opasan i gdje dijete treba biti pod nadzorom.

 

Naša su djeca 30 posto slabija nego što smo mi bili u njihovim godinama, imaju manje mišića jer se manje kreću. Skakanjem se aktiviraju svi mišići, mijenja težište tijela, dijete se miče lijevo desno, a sve te mišiće kontrolira mozak i pravi nove živčane veze sinapse važne za razvoj inteligencije. Svaka motorička aktivnost za dijete je važna, čak i žvakanje hrane. Zbog toga Rajović napominje da dijete s godinu i pol dana mora potpuno prijeći na čvrstu hranu.

 

Velika je greška davati djetetu mekanu, miksanu hranu do druge ili treće godine jer ne dolazi do stimulacije velikog dijela mozga. Jezik se slabije kreće kad dijete jede mekanu hranu, a jezik je važan za razvoj govora. Obrazi su slabi pa dijete ne može izgovoriti p i b. Mekana hrana ne može čistiti zube kako treba pa će biti više karijesa i onda se vade mliječni zubi.

"Roditelji ne znaju koliko su mliječni zubi važni za statiku u ustima. Njihovim vađenjem remete se mišići lica i vrata te se mijenja osovina tijela i dolazi do problema s držanjem tijela. Roditelji mi kažu kako se boje da se dijete ne zadavi s čvrstom hranom, a drugi je najčešći razlog jer neće jesti. Pa zašto se onda ne preskoči obrok, ako dijete neće jesti, nemojte mu ni dati jesti. Nekoliko puta desilo mi se da mi mame kažu: 'Pa vi imate neke spartanske metode.'

Pa čekajte, otkad je preskakanje obroka postalo spartanska metoda? Eto dokle smo stigli.

 

To je posao roditelja – napraviti granicu zato što oni znaju što je dobro, a dijete ne zna što je dobro.

 

Moramo preuzeti tu odgovornost jer o nama ovisi razvoj djeteta", govori Rajović koji je i autor knjige "IQ djeteta – briga roditelja" koja će roditeljima djece mlađe od pet godina pomoći da ne zapadnu u današnje zamke odgoja.

Jedna od tih zamki, ističe Rajović, jest i pretjerano pohvaljivanje djeteta. Mudrost je roditeljstva pronaći gdje je granica.

 

 

DIJETE OD DVIJE I POL GODINE S TABLETOM U RUKAMA
 

"Potreba za pohvalom je instinktivna potreba djeteta. Ako ga pohvalimo, ono dobije hormon sreće koji mozgu šalje jasnu poruku 'lakše ću preživjeti' jer je mozak organ za preživljavanje.

Kad dobiju pohvalu, dobiju potvrdu da je to što rade dobro i zato se darovita djeca uvijek javljaju u školi kad učitelj postavi pitanje. Ali kad je škola reproduktivna, takva se djeca stalno javljaju pa ih učitelj više i ne pita. Učitelj čak kaže 'pa nemoj se više javljati, evo tebi 5, idi u dvorište i igraj se'. 

Takvo dijete čak se i ne želi više javljati zbog drugih učenika u razredu jer, kad se stalno javlja, zapravo pokazuje neznanje svojih prijatelja iz razreda. Ljute se na njega, zovu ga štreberom i drugim pogrdnim imenima, gurnu ga u prolazu…

 

Reproduktivna škola je stvar prošlosti. Moramo misliti o drugim vrstama škola kakvih ima u svijetu, moramo gledati dobre primjere i dobra iskustva i pokušati ih implementirati na ove metode", poručuje Rajović koji živi u Novom Sadu gdje je nedavno svjedočio pomalo uznemirujućem prizoru:

"Roditelji su u kolicima vozili dijete od dvije i pol godine koje je držalo tablet i nešto radilo po njemu", zabrinuto govori Rajović te ističe da neki roditelji bebi od godinu dana daju pametni telefon i ona prstom traži slike.

 

 

NOVE TEHNOLOGIJE: KADA KORISNO PRELAZI U ŠTETNO?
 

"Dijete ne možemo osloboditi mobitela i novih tehnologija, mora se znati time služiti jer je to jako korisno, ali pitanje je gdje je granica, odnosno gdje korisno prelazi u štetno. Za svoju djecu imao sam pravilo: pola sata gledanja u ekran, bilo to TV ili laptop, sat vremena u park; sat vremena gledanja u ekran – dva sata u park; sat i pol u ekran – tri sata u park. 

Često mi roditelji kažu kako pokušavaju napraviti neki dogovor, ali djeca to svaki put izokrenu i prekrše. Kažu: 'Mama, mogu li još pet minuta, sutra ću pet minuta manje? Mama, mogu li danas igrati igricu 15 minuta, sutra neću ni igrati?' Svaki put dijete izmišlja nešto novo. Tu se mora napraviti granica. Može se nekad napraviti iznimka, ali granica mora postojati", objašnjava Rajović koji od roditelja zna čuti i sljedeće:

Super da dijete ima mobitel jer je mirno pa da se odmorimo od njega.

Pa zašto imate dijete ako se morate odmarati od njega?

 

Djetetu se moramo posvetiti, a mozak se najviše razvija u pokretu od druge do pete godine.

 

Mozak, odnosno živčani sustav karakteristika je živih bića koja se kreću, a najsloženiji živčani sustav ima čovjek. Po toj analogiji, mi smo živa bića za kretanje. Dakle, 'posao' je djeteta od druge do pete godine da se kreće, vrti, skače, a ne da sat ili dva gleda u mobitel."

 

Članak je preuzet sa zadovoljna.hr

 

Knjige dr. Rajovića:

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ostali članci dr. Rajovića:

Dr. Rajović: Tajna sretnog djeteta ili kako ne popustiti dječjim zahtjevima​

Zašto djeca danas šute, sjede i plaše se lopte?​

Značenje dječje igre je ogromno, a roditelji to zaboravljaju​

 

Veliki broj učenika i roditelja našao se u novoj situaciji. Gotovo preko noći djeca su izgubila svakodnevnu rutinu i strukturu koja se sastojala od odlaska u školu, različitih izvanškolskih aktivnosti i vremena provedenog kod kuće. Novonastali izostanak jasne strukture može dovesti do zbunjenosti i nejasnoće u prilagodbi na nove zahtjeve situacije kod učenika, a i kod roditelja. Obilježja trenutne situacije djecu zasigurno podsjećaju na praznike što otežava motiviranje učenika na izvršavanje online školskih obaveza. Zato je potrebno biti strpljiv (pogotovo s mlađom djecom) i učenicima jasno slati poruku kako se nalazimo u situaciji u kojoj se redovita nastava odvija na drugačiji način.

Jedan od izazova ovakvog izvođenja nastave je odgađanje izvršavanja školskih zadataka. Iako se svi trenutno bave suzbijanjem epidemije koronavirusa, moramo pripaziti da kod učenika ne dođe i do epidemije „odgađavitisa“. Izostanak jasne strukture i redovitih povratnih informacija na koje su djeca navikla u školama moglo bi dovesti do odgađanja izvršavanja obaveza koje učitelji i nastavnici zadaju. Gomilanjem neizvršenih zadatka koje učenicima zadaju učitelji putem online platformi, učenik se lako može dovesti u situaciju da ne stigne na vrijeme odraditi sve obaveze u online učionicama.

Lijek za suzbijanje epidemije „odgađavitisa“ je odgovorno planiranje i organiziranje vlastitog učenja. U ovo vrijeme neizvjesnosti, važno je da djeca imaju neke predvidljive i jasno strukturirane aktivnosti. Praćenje online ili nastave na televiziji, pisanje zadaća i obavljanje kućanskih poslova samo su neki od primjera aktivnosti koje uvode strukturu u dječje živote. U nastavku teksta nalaze se neke smjernice za planiranje i organizaciju učenja kod kuće. Važno je da planove učenja rade djeca sama za sebe (u skladu s dobi), a uloga roditelja u toj situaciji odnosi se na podršku i savjetovanje.

 

Kako napraviti plan učenja u vrijeme online nastave?

Sljedeći koraci mogu pomoći djeci u planiranju učenja za vrijeme online nastave:

• U plan prvo treba zapisati fiksne obaveze. Budući da su treninzi, slobodne aktivnosti i neke druge obaveze sada otkazane, vrijeme kad se održava nastava na televiziji ili na internetu trenutno je jedina fiksna obaveza. Zato nju treba upisati kao prvu obavezu u svoj raspored.

• Bez obzira na velike promjene u našem svakodnevnom ritmu, postoje brojne obiteljske obveze koje je potrebno odraditi. Zato uključite dijete u čišćenje kuće, pripremu objeda, iznošenje smeća i izvršavanje drugih kućanskih poslova.

• Odrediti vrijeme za domaće zadaće i učenje. Gledanje nastave na televiziji ili čitanje materijala koje profesori stavljaju na internet je kao nastava kad su djeca u školi. To znači da je te aktivnosti potrebno nadopuniti samostalnim učenjem i pisanjem zadaća.

• U plan treba napisati što točno učiti, ponavljati, koju domaću zadaću treba napraviti. Npr. reći „sutra ću čitati lektiru“ nije primjer dobrog plana jer uz takav plan možemo upasti u zamku da nakon što pročitamo samo dvije stranice kažemo da je to dosta jer smo čitali. Zato je puno bolje reći da „sutra ću u vremenu od 15 do 16 pročitati 35 stranica lektire“. Primjer dobro isplaniranog dana nalazi se na linku na kraju teksta.

• Kako bismo bili produktivni i što bolje učili važno je i odmoriti se. Zato je nakon 45 minuta učenja (± 10 minuta) potrebno je napraviti 10 – 15 minuta pauze.

• Važno je znati i kako raditi pauzu. Ako mislite da je pauza tipkanje po mobitelu, varate se. Kvalitetan odmor od učenja podrazumijeva:

1. Maknuti se s mjesta učenja
2. Raditi neku fizičku aktivnost (lagano se protegnuti i napraviti neku kratku vježbu)
3. Izaći na zrak (makar to značilo i proviriti kroz prozor)

• Velika pauza traje oko 2 sata, a radi se nakon 3 do 4 sata učenja. Ona može uključivati aktivnosti kao što su sport, igranje igrica ili društvenih igara, popodnevni odmor, druženje s obitelji, napokon dovoljno vremena za ručak i večeru…. Pauze od učenja treba iskoristiti kao svoje osobno vrijeme tj. vrijeme za ugodne aktivnosti (uvijek je važno podsjetiti se da je sasvim u redu nagraditi se za dobro odrađen posao).

• Jednako kao i prije, sada trebamo voditi računa o vremenu za spavanje, osobnoj higijeni, tjelovježbi i uravnoteženoj prehrani. Zato je svaki dan potrebno odvojiti dovoljno vremena i za te aktivnosti.

• Plan je važno postaviti na vidljivo mjesto. Pri tome treba voditi računa da je „plan samo plan“ i da se on može mijenjati. Potrebno je uložiti mnogo vremena i vježbe da bismo vrijeme naučili realno planirati.

 

Kako organizirati prostor za nastavu kod kuće?

• Mjesto – važno je za „školu kod kuće“ odabrati mirno mjesto gdje dijete neće biti ometano. Neka to bude stalno mjesto za učenje kod kuće.

• Položaj tijela – djeca će vjerojatno doći u napast da kod kuće uče ležeći i u krevetu. Međutim kad ležimo, vrlo brzo postanemo pospani. Zato je važno da kod kuće djeca obaveze vezane uz školu rade sjedeći ili stojeći.

• Osvjetljenje – najbolje je koristiti prirodno svjetlo. Ako je potrebno koristiti umjetno svjetlo, a dijete je dešnjak, onda koristi svjetlo s lijeve, prednje strane. Izvor svjetla neka ne bude niti prejak niti preslab jer će takvi izbori svjetlosti dovesti do napora i umora.

• Temperatura – optimalna temperatura je 21˚C, s time da je bolje da je u prostoriji hladnije nego toplije jer je previsoka temperatura u okolini povezana s umorom.

• Kisik – važno je redovito prozračiti sobu u kojoj dijete uči (a u zadnje vrijeme i češće nego inače).

• Glazba –preporučuje se ne slušanje radija ili glazbe čije nas riječi tjeraju na pjevanje. Dijelu ljudi odgovara određeni dio pozadinske buke pa se njima preporučuje da slušaju instrumentale.

• Pribor – školski pribor neka se uvijek nalazi na istom mjestu. Ostavljanje pribora posvuda povećava vjerojatnost gubitka vremena na traženje pribora.

Također, ono što je jako važno za mentalno zdravlje je staviti u raspored i aktivnosti koje nam pričinjavaju zadovoljstvo, a ne samo obveze. Neki primjeri takvih aktivnosti su vaši dosadašnji hobiji koji se mogu raditi od doma, zatim osmišljavanje novih hobija (Znate li raditi ždralove? A igrati yamb? One puzzle stoje u kutiji zadnje 3 godine, a nikako naći vremena za njih? Razmještanje stvari po policama?… opcije su brojne), osmišljavanje aktivnosti koje možete raditi s drugim ukućanima ( Uno? Zajedničko pospremanje ostave? Ili možda bolje PPP (palačinka-pidžama-party)). Također, predlažemo da nikako ne zaboravite na druženje s prijateljima, u obliku koji ne uključuje fizičku blizinu. Iskoristite blagodati moderne tehnologije i čujte se s vama važnim ljudima, a ako je vani toplo i k tome su vam prijatelji ujedno i susjedi, ispijanje čaja ili soka zajedno je dobitna kombinacija. Svatko na svome balkonu, naravno.

 

Primjer plana

Na linku na kraju teksta nalazi se primjer kalendara koji se može koristi za pisanje planova. U veliki kalendar zapisuju se rokovi za neki zadatak, a u raspored po danima piše se što će se točno i kad raditi. Ovakav kalendar i planer svatko može prilagoditi sebi i svojim potrebama.

>> Ovdje preuzmi svoj primjerak kalendara

 

Preneseno sa stranica Društva za psihološku pomoć

 

Mala djeca imaju prirodnu potrebu kretati se bez barijera između stopala i podloge, što nije čudno jer hodanje bosim nogama također pomaže razvoju mozga.

 

Ne da vam se neprestano opominjati djecu da obuju čarape i papuče? Onda nemojte! Sebi ćete sačuvati živce, a djetetu priuštiti dobrobiti za njegov mozak, smatra Rae Pica, cijenjena stručnjakinja za rani razvoj.

“Djeca se već toliko dugo kreću u tenisicama prilikom fizičkih aktivnosti, da smo uspjeli zaboraviti kako stopala imaju svoju osjetilnu funkciju. Služe za čvrsto prijanjanje uz pod kad nam je potrebna snaga i balans. Dijelovi stopala (prsti, jagodice, pete) bolje će osjetiti podlogu i funkcionirati ako su bosi. Također, dokazano je kako bosonogo hodanje jača poboljšava ravnotežu. Mala djeca imaju prirodnu potrebu kretati se bez barijera između stopala i podloge” pojasnila je Pica.

No, ono što je najvažnije, hodanje bosim nogama također pomaže razvoju mozga.

“Pokazalo se da su stopala dio tijela koji je bogat živcima, što znači da se putem stopala povezuju neuroni u mozgu. Obuvanjem cipela, onemogućili smo da djetetov mozak stvara nove sinapse“, kaže Pica.

Ono što roditelje najviše brine kod hodanja bez obuće su moguće ozljede i bolesti. No, često hodanje bez obuće ojačat će i stopala, a dijete naravno nećete pustiti da šeta boso u gradskom parku, već oko kuće, na plaži ili negdje u prirodi.

Upale, grla, uha, pluća i bubrega nisu povezane s bosim nogama, već s bakterijama i virusima iz okoliša.

“Daleko su veće šanse da ćete se razboljeti dodirujući nešto rukama, nego da hodate bosi”, zaključila je Rae Pica.

 

Preneseno s Prvi.hr

 

 

Emocionalna inteligencija vrlo je važna u odgoju djece, a često vrlo zanemarena.
Iako se puno pažnje posvećuje znanju i učenju novih vještina, emocije ostanu po strani. Mnogi trendovi u odgoju djece kreću upravo u smjeru razvijanja emocionalne inteligencije, i to s dobrim razlogom. Ovih nekoliko savjeta mogu vam biti od velike koristi.

 

Gledajte svijet očima djeteta

Drugim riječima, stavite se u njegovu poziciju i pokušajte sve sagledati s dječje strane. Poštujte osjećaje djeteta i njegovo mišljenje. To ne znači nužno da se s njime slažete, već da ga poštujete kao osobu.

Ponekad je dovoljno izgovoriti osjećaj koji dijete ima u tom trenu, dati mu do znanja da znate što osjeća i misli.

Kako ovo pomaže emocionalnoj inteligenciji:

• Kada se dijete osjeća prihvaćeno, to stvara emocionalne veze u mozgu koje dijete kasnije koristi da se utješi u teškim trenucima.
• Djeca razvijaju empatiju (osjećaj za druge ljude) tako da uče od vas
• Pomažete djeci da se nose sa svojim osjećajima i upoznaju ih. Samo definiranje osjećaja je vrlo važno za njih.
   

Dozvolite djetetu da se izrazi

Prihvatite osjećaje vašeg djeteta umjesto da ih zanemarujete ili ne primjećujete. Ukoliko ne prihvaćate njegove osjećaje, dijete osjeća da oni nisu dobri te ih pokušava sakriti.

Ukoliko ne pokažete djetetu da vam je stalo do njegove ljutnje ili straha, ono neće prestati osjećati nego će te osjećaje potisnuti. Osjećaji koji su potisnuti opterećuju dijete, jer ih ne može razumjeti. Zato je važno dopustiti djetetu da pokaže osjećaje i poticati ga u tome.

Kako ovo pomaže emocionalnoj inteligenciji:

• Vaše prihvaćanje pomaže djetetu da razumije vlastite osjećaje, što dugoročno razvija dijete u emocionalno zrelu osobu.
• Prihvaćanjem osjećaja vašeg djeteta dajete mu do znanja da njegove emocije nisu loše ili negativne, već suprotno – da se s njima može jednostavno nositi, bez obzira da li oni pozitivne ili negativne.
   

Slušajte svoje dijete

Ponekad je djeci teško izraziti osjećaje. Ne znaju mnogo o njima. Zato im je potrebna naša pomoć. Često im je potrebno da ih slušate, da ste prisutni i da vam je stalo do onoga što dijete govori. Na taj način razvijate svoj odnos s djetetom, te ono stječe  povjerenje u vas. To mu omogućuje da napreduje i ostavi probleme iza sebe.

Kako ovo pomaže emocionalnoj inteligenciji:

Emocije koje osjećamo u određenom trenu zaboravljamo ako ih izrazimo. Ako su iste potisnute one se nakupljaju i postaju problem. Djeca često imaju pregršt osjećaja koji ih obuzimaju, pa im je potrebna naša pomoć da se nose s njima. Kada pomažemo djetetu da se nosi sa svojim emocijama i da ih izrazi, ne pomažemo samo da se u tom trenutku osjećaju bolje, već im dajemo podršku u načinu na koji će se nositi s istim ili sličnim emocijama u budućnosti.
 

Naučite dijete rješavanju problema

Naučite dijete da se nosi sa svojim osjećajima, bez da burno reagira. Kada se djeca osjećaju shvaćeno lakše im je prebroditi teške misli. To otvara prostor rješavanju problema. Ponekad to oni mogu riješiti sami, a ponekad im je potrebna naša pomoć. Nemojte se gurati kako bi riješili problem umjesto djeteta, jer to može poslati poruku da mu ne vjerujete. Imajte povjerenja u njega i budite spremni pomoći kada se to od vas traži.

Kako ovo pomaže emocionalnoj inteligenciji:

• Djeca se moraju znati nositi s osjećajima, ali isto tako moraju znati pronaći konstruktivno rješenje problema koji ih muči. To zahtjeva vježbu i pomoć s naše strane.
• Samo prihvaćanje osjećaja vaše djece nije dovoljno kako bi ih naučili nositi se s njima. Pokažite im kako da se nose s određenim osjećajima i kako da ih tumače.
• Svako dijete treba pomoć da nauči nositi se osjećajima bez agresivnosti prema drugima.
   

Igrajte se

Kada uočite negativni trend ponašanja vašeg djeteta shvatite da ga vjerojatno nešto muči. Ponudite mu pomoć. Ne mora to uvijek biti razgovor, već to možete riješiti kroz igru.

Pretvorite potencijalno tešku situaciju u igru i šalu.

Kako ovo pomaže emocionalnoj inteligenciji:

Djeca lakše uče kroz igru. Na taj način lakše im je pokazati osjećaje i nositi se s njima. Neke osjećaje teško je izraziti riječima, čak i nama odraslima. Ali zato kroz igru možemo postići mnogo. Možemo riješiti problem bez da pričamo o njemu.

Smijeh potiče izlučivanje hormona sreće. Iskoristite to.

 

 

Što je točno potrebno da bi se naša djeca razvila u samostalne ljude koji su spremni preuzeti odgovornost za sebe i za druge, koji znaju postaviti osobne granice i istovremeno poštivati tuđe, a pri tome biti stvarni i istiniti ljudi? 

Iskustvo nas uči kako sve važne stvari k nama dolaze tiho i jednostavno da bi nedugo zatim napravile veliku promjenu. Nakon njih  sjene naših misli drugačije padaju na ljude i situacije oko nas. Drugačije doživljavamo i sami sebe. Drugačije reagiramo i potpuno drugačije okruženje stvaramo. Pred nama je knjiga koja je u stanju napraviti za nas upravo to. Promijeniti na bolje nas, naše stavove, razmišljanja, reakcije, misli, spoznaje pa čak i uvjerenja. I to sve čini jednostavnim jezikom, istinom, uvidom i osvještavanjem vlastite uloge u obiteljskoj dinamici.

Za ovu knjigu nije lako napisati osvrt jer je na svakoj stranici od 177 koliko ih ima po nekoliko važnih teza koje bih vam voljela podcrtati i tako ih naglasiti. Tako da nema druge nego da je sami čitate i sami podcrtavate ono što je vama bitno. Knjiga će svakome od nas pružiti točku prepoznavanja upravo naše osobne priče, situacije i roditeljske muke. U tome je njena izuzetna vrijednost: svaki će roditelj pronaći sebe.

Sadržaj knjige je podijeljen u četiri cjeline, a svaka cjelina se odnosi na jednu vrijednost. To su: Uvažavanje, Integritet, Autentičnost i Odgovornost.

Svako poglavlje okuplja nekoliko pisama roditelja u kojima se oni obraćaju za pomoć, savjet i podršku Jesperu Juulu. U njima opisuju vrlo konkretne životne situacije i odnose sa svojom djecom, supružnikom ili drugim članovima obitelji. Na svako od njih Jesper Juul odgovara strpljivo, stručno i ozbiljno. Svako pismo i odgovor daje nam mogućnost da navedenu situaciju primijenimo na vlastiti život i obitelj i preispitamo vlastite vrijednosti i postupke.  

Izdvojene misli koje su mi se oblikovale dok sam čitala:

 

UVAŽAVANJE

“Ponašanje djece uvijek proizlazi iz njihovog odnosa s roditeljima.” Dakle ne iz toga što su zločesta, razmažena, neodgojena, nemirna, nepristojna, nemoguća… i još svašta se naslušam, nego iz toga što se mi ponašamo nelogično i nedosljedno, sumanuto i nerazumno. Još češće glumimo kontrolore  s visina, pametnjakoviće ili direktore cirkusa. 
“Kada su roditelji frustrirani zbog odnosa s djetetom, nije za to krivo dijete.” Roditelj koji postupa s uvažavanjem mijenja svoj odnos prema situaciji koja ga uznemiruje. Ne kažnjava dijete zbog toga. Mnogi roditelji još uvijek ne razumiju ili nisu nikad naučili razliku između kazne i posljedice, a ona je uistinu velika. Kazna umanjuje ili potpuno izostavlja priliku za učenje iz vlastitog iskustva i rađa sumnju u vlastite kvalitete te narušava sliku o sebi, dok posljedica ima potencijal za učenje ma koliko bila negativna i ne dovodi do sumnje u vlastite kvalitete kao osobe.  Osim toga, kazna implicira krivnju i sram kao dva najrazornija osjećaja.

 

INTEGRITET

“Svoj integritet štitimo tako da vlastite potrebe cijenimo više od tuđih.” Podcrtavam da to vrijedi i za roditelja i za dijete. Poštujte osjećaje i potrebe svog djeteta kao što poštujete drugu odraslu osobu, jer djeca su pravi ljudi. Samo što su još mali.
U ovom poglavlju je pismo roditelja koji puno i u svemu pomažu svom sinu. Toliko mu pomažu da ga je ugušila i dokrajčila beskrajna roditeljska ljubav i briga da na kraju nije dorastao izazovima života. Prevažno pismo i odgovor Jespera Juula u ovom vremenu hiperprotektivnog roditeljstva. Ne propustite.
Poglavlje sadrži i razloge čestih sukoba mlađih djevojaka sa svojim majkama. Kada se osjećate bespomoćno i očajno zbog odnosa s vašom tinejdžericom, nađite podršku i savjet u odgovoru i razmišljanju Jespera Juula na stranicama 70 – 73.

 

AUTENTIČNOST

“Djeca ne privlače našu pozornost namjernim negativnostima, nego upravo svojim stvarnim osjećajima.” Svijest o tome da je ponašanje djece odraz toga kako se osjećaju pomoći će nam u mnogim situacijama.
U društvu poput našeg, koje inzistira na poslušnosti i visoko je vrednuje (naročito u školi), autentičnost teško pronalazi svoje mjesto. 
Unatrag 15 godina mi smo izgradili dodatni identitet koji vodi k tome da vlastito biće ostavimo po strani. A zapravo je jedino važno da budemo stvarni, istiniti, da se posvećujemo svojoj osobnosti i s najvećom ljubavlju otkrivamo, cijenimo, razumijemo i poštujemo osobnost našeg djeteta.

 

ODGOVORNOST

Smatra se, na žalost, da su za dobar odnos između djece i roditelja zaslužni roditelji (ili njihove odgojne metode), a za loš odnos su kriva djeca. To nije točno. A i štetno je za dijete. Naime, mnogi odrasli ne mogu, ne znaju i ne žele preuzeti odgovornost za konflikte s djecom, a inzistiraju na tome da to učine djeca. To je najčešće vidljivo po školama. A onda zovu i treću osobu: “najviši sud” – roditelja. Poštovanje prema djetetu potpuno slabi i nestaje. Sve dok su odrasli neodgovorni, djeca nemaju s kime graditi odnos ravnopravnog dostojanstva.
Između često korištenih pregovaranja, raspravljanja, zahtijevanja, naređivanja, ukazivanja, trebanja, moranja – stoji i čeka nas RAZGOVOR. Onaj u kojem smo spremni spoznati nešto novo o sebi i djetetu. Istinski, usredotočen razgovor dvoje ljudi koji se vole i poštuju. To se ne može dogoditi dok u glavi imamo dnevne rasporede i ciljeve. Ne može se dogoditi dok u glavi vrtimo račune, obaveze, frustracije. Mi najprije moramo naučiti s djecom razgovarati i razumjeti ih.
Odrasli nastupaju iz uvjerenja da sve znaju i time snažno otežavaju. Što prije spoznamo i prihvatimo da to ipak nije tako, najviše ćemo pomoći sebi, vlastitoj djeci i našim obiteljima.

Dakle, pustimo djecu na miru i ozbiljno poradimo na sebi. To je jedini put da se mi, djeca i naše obitelji razvijamo u pravom smjeru. Neka prvi korak bude osnažujuća literatura Jespera Juula.

Od srca preporučujem  [❤]

 

Napisala: Sanja Margeta, prof. 
Preneseno s bloga Čitajmo

 

 

Čest uzrok neslaganja i sukoba između roditelja i djece upravo je pisanje domaćih zadaća. Svaki se roditelj barem jednom zapitao treba li uopće pomagati djetetu oko pisanja zadaće te zašto njegovo dijete ima tako puno ili tako malo zadaće. Djetetu kojemu je to potrebno, svakako treba pomoći u pisanju domaćih zadaća.

To nikako ne znači da zadaću treba napisati umjesto njega jer će dijete to shvatiti kao vlastitu nesposobnost, a i teško će shvatiti da je to njegova obaveza koju mora redovito i kvalitetno izvršavati.

1. Kod djeteta pokušajte razvijati odgovornost za izvršavanje svojih obaveza. Vi mu trebate samo pomoći, a ne ih izvršavati umjesto njega.
2. Djetetu objasnite ono što mu nije jasno, ukažite mu na pogreške koje radi i potaknite ga da ih samo ispravi.
3. Ne treba neprekidno sjediti uz dijete dok piše zadaću. Važno je da dijete zna da ste mu na raspolaganju i da vam se može obratiti za pomoć, pitajući vas sve što mu nije jasno.
4. Ponekad je djetetu potrebno samo pregledati zadaću kako bi bilo sigurno da je dobro izvršilo svoje obaveze. Nemojte mu se nametati u zadacima u kojima mu to nije potrebno.
5. Za vrijeme učenja smanjite mogućnosti skretanja pažnje. Ugasite televizor i radio dok dijete piše zadaću ili dok uči. Djetetov stol neka bude uredan i čist. Također bi bilo dobro da dijete obavi sve druge poslove prije pisanja zadaće kako ne bi na njih mislilo.
6. Dobro je na početku školske godine dogovoriti s djetetom vrijeme u koje će pisati domaću zadaću (po dolasku iz škole, nakon ručka, nakon odmora, nakon igre…), kako bi se kasnije izbjegli nesporazumi.
7. Da bi dijete kvalitetno radilo domaću zadaću ili učilo, mora se dobro osjećati i biti odmorno. Ako je dijete došlo iz škole žalosno ili ljuto, prvo popričajte s njim i pomozite mu da se oslobodi neugodnih osjećaja te onda inzistirajte da se prihvati posla. Također dopustite djetetu da se odmori jer odmoran mozak bolje i brže razumije, a umorno tijelo ometa mozak u njegovu radu.

 

Osim pitanja koja se roditeljima nameću u vezi pomaganja djeci pri pisanju domaćih zadaća, roditelji se sigurno pitaju i kako da djeca u učenju budu djelotvorna, a pritom se osjećaju dobro. Evo što možete pokušati:

1. Kao i pri pisanju domaćih zadaća, poželjno je da djeca uvijek uče na istom mjestu. Samo sjedenje na mjestu, na kojem je dijete naviklo učiti, stvara psihološku spremnost za rad. Također je poželjno da dijete piše domaću zadaću uvijek u isto vrijeme u danu jer mu to omogućava da ima dovoljno vremena za pisanje zadaće kao i za predviđenu igru i odmor.
2. Mjesto na kojem dijete uči, a ujedno i piše zadaću, neka bude dovoljno prostrano i osvijetljeno. Na tom mjestu dijete mora moći i držati svoje knjige, pisaći pribor te ostale potrepštine za školu.
3. Ukoliko je djetetu prostor za učenje i pisanje domaćih zadaća uređen u prostoriji koju dijele i ostali ukućani, potrebno mu je dok uči i radi osigurati mir i tišinu. Idealno bi bilo da se radni stol nalazi u sobi djeteta jer se pisanjem zadaća i učenjem na odvojenom mjestu ono počinje osamostaljivati.
4. Na zid pored radnog stola možete djetetu staviti ploču na koju će dijete lijepiti razne papiriće-podsjetnike.
5. Jako je važno objasniti djetetu što se točno očekuje od njega što se tiče učenja. Neka vaša očekivanja budu dovoljno visoka, ali realna s obzirom na djetetove sposobnosti.
6. Korisno bi bilo i objasniti djetetu zašto je učenje važno i korisno za njega. Djeca, baš kao i odrasli, bolje i radije rade kada u tome vide smisao.
7. Potaknite dijete da pita sve što mu nije jasno jer je najteže učiti bez razumijevanja. Stoga je materijal poželjno učiniti što razumljivijim i smislenijim, npr. povezati ga sa starim znanjem, smisliti neke asocijacije uz gradivo i sl.
8. Važno je naučiti dijete da procijeni što je bitno kako bi moglo kratko ponoviti sažetak učinjenog materijala. Takvi sažeci su važni jer predstavljaju smisleni kostur oko kojeg se kasnije s lakoćom ”hvataju” detalji.
9. Nikada nemojte umjesto djeteta pročitati lekciju, zapisati sažetak i dati mu da nauči. Najdragocjeniji dio procesa učenja je upravo navedeni rad na razumijevanju gradiva i odvajanju bitnog od nebitnog. Ako dijete uči po vašim sažecima, učit će mehanički , gradivo će brzo zaboravljati, a kada mu učitelj postavi pitanje drugačije nego vi, neće znati odgovoriti.
10. Pomognite djetetu pri otkrivanju načina na koji najbolje uči. Za predmete poput geografije, povijesti i sličnih u kojima postoje velik broj informacija koje treba upamtiti objasnite djetetu kako je naučeno u početku potrebno dosta ponavljati. Za to se mogu iskoristiti i kratki trenuci slobodnog vremena poput šetnje/vožnje do škole, čekanja autobusa itd. Imajte na umu da ne postoji univerzalna strategija učenja koja odgovara svoj djeci te omogućite djetetu da isproba više njih (prepričavanje svojim riječima, kreiranje pitanja za koja pretpostavlja da bi mogla biti u testu, učenje u paru ili grupi, crtanje vizualno privlačnih grafičkih prikaza onoga što treba naučiti, pisanje kratkih bilješki ili podsjetnika, izmišljanje priča, hodanje po sobi tijekom učenja itd.) kako bi otkrilo koja od njih mu najbolje odgovara“.
11. Omogućite djetetu da uči i izvan kuće i škole. Uputite ga u knjižnicu, na slobodne aktivnosti i sl.
12. Pohvalite svaki djetetov uspjeh, a pogotovo trud i napredak. Važnije je da je dijete spremno uložiti napor da bi riješilo zadatak i da je napredovalo, nego kakvu je ocjenu dobilo.
13. Ne zaboravite da djeca uče imitiranjem važnih ljudi, najčešće roditelja. Promatrajući vas, dijete uči što cijeniti i što raditi. Zato, ako roditelji čitaju, igraju edukativne igre, vrednuju znanje, vjerojatno će i djeca učiniti isto.

 

Preneseno s Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba

 

 

Strah, tuga, razočaranje, sram… Postoje mnogi osjećaji koji su dio naše svakodnevice, a koje bismo radije izbjegli. Ono što je roditeljima ponekad još teže je promatrati ove osjećaje kod vlastite djece.

 

Roditeljske reakcije na dječje emocije često su pod snažnim utjecajem prirodne potrebe roditelja da zaštite djecu od neugodnih iskustava i da njihova djeca budu sretna. Reakcije roditelja na dječje emocije odražavaju i stavove koje su naslijedili iz vlastitog roditeljskog doma o tome koje su emocije poželjne i kako ih je primjereno izraziti.

Primjerice, neki od nas od svojih su roditelja "starog kova" mogli naučiti da je pokazati emocije poput tuge ili straha znak slabosti, a izražavanje ljutnje povezivati s neodgojenošću. Roditelji koji se sami teže nose s pojedinim emocijama isti način razmišljanja mogu preslikavati u odnos s djetetom, pribjegavajući strategijama kao što je umanjivanje dječjih emocija, usmjeravanje na brza rješenja ili pokušaje da oraspolože dijete.
 

Zašto su neugodne emocije važne?

Kroz odrastanje djeca usvajaju brojna znanja i vještine. Uče hodati, samostalno istraživati svijet oko sebe, komunicirati s drugima, usvajaju znanja o svijetu oko sebe i pravilima koja trebaju slijediti. Dio dječjeg razvoja o kojem često posvećujemo mnogo manju pažnju je emocionalni razvoj. Korak po korak djeca uče kako prepoznati vlastite emocije, upravljati njima, izraziti ih na primjeren način, a s vremenom počinje razumjeti emocije drugih i razvija sposobnost empatije.

Neugodne emocije, kao što su strah, tuga, krivnja, sram, razočaranje, frustracija i brojne druge, dio su palete kojom bojimo svoja iskustva. Svaka od ovih emocija ima svoju ulogu. Primjerice, zamislite život bez straha. Na prvi pogled, možda ste oduševljeni osjećajem slobode i lakoćom s kojom bismo prolazili kroz život. Međutim, strah ima svoju funkciju koja je veoma važna – on nas potiče da se zaštitimo u situacijama koje nas na neki način ugrožavaju. Bez njega stalno bismo se dovodili u opasnost.

Prihvaćanje i izražavanje emocija, ugodnih i neugodnih, prema mnogim je stručnjacima iznimno važno za naše mentalno zdravlje. Spoznaje o emocionalnom razvoju djece naglašavaju ulogu roditeljskih reakcija na dječje emocije. Djeca roditelja koji na osjećaje poput uznemirenosti, straha, tjeskobe ili tuge reagiraju s empatijom i brižnošću, sklonija su izražavati svoje osjećaje otvoreno i bez srama te biti suosjećajna prema drugima. S druge strane, djeca koja pri izražavanju emocija nailaze na negativne reakcije okoline sklonija su poteškoćama u socioemocionalnom razvoju. Primjerice, češće se susreću s poteškoćama u odnosima vršnjacima, poteškoćama u upravljanju emocijama, razvijaju manje konstruktivne načine nošenja s emocijama, sklonija su neprimjerenim ponašanjima i agresivnosti.
 

Roditeljske reakcije na djetetove osjećaje

Dječje emocije vrlo lako mogu dotaknuti roditelja i probuditi emocije u njemu. Pogled na potištenost i razočaranje djeteta koje nije pozvano na prijateljičin rođendan kod roditelja ili ljutnja djeteta koje svoju ocjenu doživljava nepravednom mogu pobuditi različite reakcije, koje će prije svega ovisiti o tome što je roditelj sam naučio kroz odrastanje. U nastavku pročitajte o našim strategijama suočavanja s dječjim emocijama, onome što se često krije u njihovoj podlozi i nekima od zamki u koje upadamo.

Umirivanje, usmjeravanje pažnje na nešto drugo, poticanje na zabavnu aktivnost ili razgovor o pozitivnim temama samo su neke od strategija usmjerenih na prevladavanje neugodnih emocija. Roditeljska podrška u trenucima emocionalne uznemirenosti osnažuje dijete i olakšava mu usvajanje vlastitih strategija uspješnog nošenja s emocijama. Međutim, djeca čija okolina potiče brzo preusmjeravanje pažnje na pozitivno i izgjegava suočavanje s tugom, razočaranjem ili drugom neugodnom emocijom, uče potisnuti svoje emocije prije nego što one izbiju na površinu, što može imati negativne posljedice na djetetov emocionalni razvoj.

Potreba da zaštite dijete od neugodnih iskustava u mnogim roditeljima potiče želju da dijete što prije prebrodi neugodnu emociju, pri čemu su skloni spontano se usmjeriti na umanjivanje ozbiljnosti situacije ("Ma nije to tako strašno." ili "Ma pusti, svakome se to ponekad dogodi, jednoga dana se nećeš ni sjećati."). Iz perspektive odrasle osobe, dječji problem doista ponekad djeluju beznačajno i smiješno. Potrgana igračka ili čudovišta ispod kreveta jesu mnogo manji problem od nošenja s novčanim poteškoćama ili problema na radnom mjestu.

No, važno je imati na umu da se dječji kapaciteti za suočavanje s različitim poteškoćama tek razvijaju i da je pogled iz njihove perspektive ponekad potpuno drugačiji. Ono što dijete zapravo u tim trenucima čuje je da ga roditelj ne razumije i da njegovi osjećaji nisu važni, zbog čega može postati manje sklono dijeliti emocije s drugima, čak i kada doživljava snažnu uznemirenost.

Neki roditelji skloniji su usmjeriti se na sam problem. Potreba da se dijete zaštiti od neugodnih emocija kod nekih roditelja može dovesti i do nuđenja brzih rješenja ili čak roditeljskih pokušaja da riješe problem. Iako to proizlazi iz najbolje namjere, roditelji na taj način djetetu poručuju da su neugodni osjećaji nešto od čega treba pobjeći i propuštaju priliku da dijete razvija mehanizme suočavanja s vlastitim osjećajima. Vlastitim nastojanjima da riješe problem djetetu šalju poruku da ono nije dovoljno snažno i da to samo ne može nositi s izazovima.

Svaka situacija u kojoj se dijete suočava s određenim izazovom prilika je za učenje kako ga prevladati i kako se nositi s emocijama koje se pritom javljaju. Roditelji mogu potaknuti dijete da sagleda problem s različitih strana, pomoći mu u prepoznavanju više mogućih rješenja, zajedno s djetetom odvagnuti koje je najbolje i pružiti mu podršku dok ga pokuša primijeniti. Pri tome je važno da prije nego što se usmjere na potragu za rješenjima uvaže djetetovu emociju ("U redu je plakati ako si tužan.") i pruže mu podršku, izbjegavajući pritom negativne komentare o tome što je dijete moglo učiniti drugačije ("Da si je ti više puta zvala kod sebe, možda bi te ona sad pozvala na rođendan.").

Među roditeljskim reakcijama na djetetove burne emocije često prepoznajemo i one kojima roditelji na neki način kažnjavaju svoje dijete zbog njegovih osjećaja. Primjerice, roditelji mogu reagirati ljutitim slanjem u sobu da se ohladi, prijetnjama zabranama ("Ako se sad ne smiriš, odmah idemo doma/nikad više nećeš ići sa mnom.") ili oštrim rečenicama ("Ako ne prestaneš plakati, dat ću ti razlog da plačeš".). Ove reakcije najčešće viđamo kod roditelja koji su pod izrazitim stresom i otežano se nose sa svakodnevnim roditeljskim izazovima, roditelja koji se teško nose s nekim emocijama zbog vlastite nelagode ili uznemirenosti ili pak roditelja koji sami kroz odgoj nisu osjećali razumijevanje od strane svojih roditelja. Roditelj na taj način umanjuje svoju izloženost i potrebu da se nosi s negativnim emocijama djece. Poruka koja se djetetu šalje je zapravo da njegovi osjećaji nisu u redu, zbog čega je mnogo veća vjerojatnost da će naučiti potiskivati osjećaje, uz sve poteškoće koje to donosi.
 

Poticanje izražavanja neugodnih osjećaja

Roditeljske reakcije na djetetove emocije uvelike oblikuju način na koji će dijete doživljavati pojedine emocije i izražavati ih. Koje su temeljne niti voditelje u suočavanju s djetetovim emocijama koje ističu iskusni roditelji i stručnjaci?

• Svi osjećaji su u redu. Neugodni osjećaji poput potištenosti, razočaranja ili ljutnje su normalan dio našeg doživljaja i imaju svoju ulogu. Izražavanjem prihvaćanja djetetovih osjećaja ("U redu je plakati kad si tužan", "Razumijem da te to naljutilo, i mene ponekad naljute neke stvari".) umanjujemo vjerojatnost da će imati potrebu skrivati svoje emocije od nas i od sebe samog.
• Važno je dopustiti djetetu da proživi neugodne emocije. Svaka neugodna emocija prilika je za učenje kako se s njome nositi. Umjesto usmjeravanja na potrebu da nađemo rješenje, popravimo situaciju ili oraspoložimo dijete, poželjno je uzeti određeno vrijeme kako bismo pomogli djetetu da se nosi sa svojim osjećajima.
• Razgovor o neugodnim osjećajima olakšava nošenje s njima. Potaknite dijete na razgovor o tome što ga je uplašilo, naljutilo, čega se srami ili što ga čini nervoznim. Pažljivo ga slušajte, pokušajte imenovati njegove osjećaje i potičite ga pitanjima na razmišljanje o mogućnostima nošenja s emocijama.
• Podučite konstruktivnim načinima izražavanja neugodnih osjećaja. Ponudite djetetu ponašanja kroz koja će izraziti svoje osjećaje na primjeren i konstruktivan način. Primjerice, ljutnju može izraziti gužvanjem ili trganjem novinskog papira, bacanjem lopte najdalje što možemo na dvorištu, dubokim disanjem, a val energije koji ljutnja donosi može umiriti trčanjem ili skakanjem na mjestu. Neugodne emocije dijete može izraziti i crtanjem ili pisanjem dnevnika. Često je korisno i podučiti dijete pozitivnim mislima koje mogu odagnati osjećaje koji ga uznemiruju ("To je samo noćna mora, ona nije stvarna, nemam se čega bojati."). Ne zaboravite da djeca najviše uče promatrajući vas. Promatrajući roditelja koji se uspješno nosi s emocijama, dijete i samo stječe osjećaj da se može nositi s njima.
• Iskoristite priče, crtane filmove i svakodnevna iskustva za učenje o nošenju s neugodnim osjećajima. Potaknite djetetove vještine prepoznavanja osjećaja i konstruktivnog nošenja s njima poticanjem na razmišljanje o likovima u crtiću ili priči. Primjerice, možete upitati dijete kako se lik osjeća, kada se ono samo tako osjećalo i što bi lik sada mogao učiniti da se umiri.

 

Preneseno s Roditelji.hr

 

Potisnuta i neprepoznata tuga pretvara se u simptome anksioznosti, depresije, napetosti, strahova, a zatim u rizična ponašanja i bolesti zavisnosti.

 

Tuga je dragulj čija vrijednost nije toliko poznata. Ne samo da odrasli ljudi na sve načine izbjegavaju biti tužni, već tako uče i djecu. Koliko puta ste vidjeli da se djetetu recimo razbije igračka, a roditelji ga tješe: “Ne plači, kupit ćemo drugu“ ili „Ti si veliki dječak (djevojčica)“ ili „To je samo igračka“ itd. Time šaljemo poruku da plač nije poželjan, kao i da treba na svaki način zanijekati svoj gubitak. Gubitak jedne igračke za dijete je velika stvar, zato je ovakav događaj sjajna prilika da pokažete djetetu kako da se nosi s gubicima u životu.

Jedna od najtežih stvari u životu je prihvatiti život kakav jest. Ljudi koji izbjegavaju bolne osjećaje kada su oni realni, sprječavaju sebe da budu psihički zdravi.
Možemo zamrznuti jedan kadar iz života roditelja; kad dijete trči i padne, a roditelji brže bolje upućuju bujicu riječi „Ništa! Ništa strašno! Skočilo dijete! Prošlo…“ Ovakva reakcija roditelja sasvim je prirodna, ali uči dijete da je osjećati bol strašno i da se bol mora izbjeći. Tako imamo čitave generacije mladih ljudi koji su potpuno nespremni da se nose sa životnim nedaćama, netolerantni na frustracije svakodnevnog života i duboko nesretni što osjećaju i najmanju nelagodu.

Istraživanja su pokazala da je vještina našeg uma da neke emocije otkloni iz svijesti – neselektivna, potiskivanje tuge dovodi do potiskivanja i drugih emocija, naročito radosti, te dolazi do bezvoljnosti, manjka energije i razvoja depresije. Iako tuga može biti za nekog neugodna, tuga je zdrava emocija koja se javlja u situacijama gubitka.
Gubitak može biti stvaran ili umišljen. Neki ljudi mogu izbjegavati tugu iz straha da bi ona mogla vječno trajati i da nikada neće iz nje izaći ako joj se prepuste. To nije točno, tuga je proces koji ima svoj jasan početak, razvoj i čak i sretan kraj. Nasuprot tome, potiskivanje tuge traje beskrajno, jer sprječava psihološko razrješenje. Potisnuta i neprepoznata tuga pretvara se u simptome anksioznosti, depresije, napetosti, strahova, a zatim rizična ponašanja i bolesti zavisnosti. Obrambena ponašanja koja služe da se osjećaj tuge zamaskira su, npr. euforičnost, neautentično veselje, preglasan smijeh, pretjerana akcija, različita rizična ponašanja, kao i korištenje alkohola i psihoaktivnih supstanci. Kada sprječavamo sebe da budemo tužni, mi se udaljavamo od realnosti, odvajamo od osjećaja, a s umrtvljavanjem tuge uspavljujemo i sve druge emocije, te ostajemo prazni, beživotni, ravnodušni, iscrpljeni i bez sposobnosti za ljubav, rad i radost življenja.

Rad tuge je dragocjen za zdrav psihički život i bez njega nema razvoja, ni zrelosti

Zato sljedeći put kada se vaše dijete susretne sa situacijom gubitka, umjesto da kažete: „Ništa strašno“, recite: „Da, to je tako tužno, razumijem.“ I pustite dijete da se isplače u vašem zagrljaju. Pustite djecu da tuguju, jer tako rastu i sazrijevaju, uče o sebi i životu i prihvaćaju život kakav jest, što im omogućuje da ga žive punim plućima.

 

Napisala: Maša Karleuša Valkanou
Preneseno s NTC učenja

Djecu treba učiti da prepoznaju sve emocije. Jedna od slikovnica koja je izvrstan suputnik tijekom učenja o emocijama (i prijateljstvu), svakako je Lav i ptica.