Vodeći stručnjaci za dječji razvoj ustanovili su da dječja igra na otvorenom polako izumire. Istraživanje, prljanje, trčanje u prirodi zamijenili su tableti, mobiteli i televizija, a djeca time gube važne alate za učenje i kognitivni razvoj.

Samo jedno od desetoro djece pripadnika iPad generacije dovoljno je fizički aktivno da bi se moglo reći da je zdravo. Živimo „krizu neaktivnosti“ u kojoj već dvogodišnje dijete sve više vremena provodi uz različite elektroničke uređaje umjesto da se kreće uokolo i igra se tradicionalnih igara.

U nekim razvijenim zapadnim zemljama samo 9 % djece zadovoljava preporuku da dijete barem tri sata na dan bude fizički aktivno. Golema većina predškolske djece ne provodi čak ni sat na dan u kretanju, što je djelomično izraz toga da djeca u tome samo oponašaju svoje roditelje.

Roditelji veoma često nude djeci takve naprave kako bi ih „umirili“, ali nisu svjesni da navike koje na taj način kod njih razvijaju mogu imati cjeloživotne štetne posljedice, od pretilosti i različitih neuroloških poremećaja do stjecanja štetnih navika i životnih stilova. Pored toga, promijenio se i opći životni okoliš, djecu se gotovo uvijek nekamo prevozi automobilom a rijetko kada ikamo idu pješice, sve je manje zelenih površina, parkova, šumaraka…

Svi su ti podaci alarmantni i potrebne su hitne mjere kako bi se kod djece povećalo vrijeme kada su fizički aktivna. Primjerice, vrtiće treba graditi tako da omogućavaju igranje na zraku, u dvorištima, što je više moguće u dodiru s „prirodom“ te općenito poticati igre u kojima su djeca fizički aktivna.

Tehnološki razvoj drastično je promijenio živote kako odraslih tako i najmlađih, no kako je tehnološke naprave nemoguće izbaciti iz naših života, trebamo se potruditi koristiti se njima na takav način koji ipak neće ugroziti zdravlje i razviti štetne životne navike koje bi ga mogle ugroziti.

Premda većina roditelja prepoznaje i uvažava problem te smatra da njihova djeca neće steći osnovne vještine za učenje, situacija se ipak ne mijenja. Evo nekoliko korisnih prijedloga:

Igranje u prirodi 

Suvremena djeca većinu vremena provode uz različite ekrane i monitore a sve više uz touch-screene, u tolikoj mjeri da kada krenu u školu često ne znaju držati olovku u ruci i općenito imaju slabo razvijene osnovne motoričke vještine. Samo ih se 21 % igra vani, spram 71 % u generaciji njihovih roditelja. Iskoristite svaku prigodu kako biste potaknuli djecu da izađu van i razviju bliskost s prirodom, bilo da je riječ o trčanju za leptirima ili skupljanju lišća za herbarij, i s time počnite što prije – dojenčad su veoma znatiželjna kad je riječ o pipanju, dodirivanju i istraživanju prirode, zato im dopustite da dodiruju stvari pa i da se zaprljaju, ako treba.

Nesputano lutanje

U posljednjih 30 godina radijus unutar kojeg se djeca kreću smanjen je za 90 %. Djeca koja se približavaju tinejdžerskom dobu trebala bi slobodno šetati i istraživati svoj divlji okoliš.

Penjanje na stabla

Ovo je izvrstan način da dijete izravno nauči nositi se s razinama rizika. Roditelji i odgajatelji često zabranjuju djeci penjanje na stabla bojeći se da će pasti, no pokazalo se da tri puta češće djeca završe u bolnici zbog pada s kreveta nego zbog pada sa stabla.

Gradnja jazbina i skrovišta

U igri s prijateljima ili roditeljima ovakvi poduhvati razvijaju mnoge sposobnosti – kako surađivati, pronaći  potrebne resurse, riješiti probleme – a također potiču dječju maštu.

Usmjerite se na nešto

Neka vaša šetnja prirodom ne bude besciljna, uvijek nešto istražujte ili otkrivajte. Djeca vole pustolovine  pa se igrajte da tragate za nekom biljkom, životinjom ili blagom.

Ne žurite se

Skrećite s puta, zastajkujte, skačite po lokvicama, opažajte znakove godišnjih doba ili neka druga obilježja okoliša

Kampirajte

Ako imate kućno dvorište, ili prijatelje s takvim dvorištem, kampirajte vani sa svojom djecom, a ako su odraslija, neka to rade sama.

Uživajte u malim stvarima

Najveća zadovoljstva često su i najjednostavnija, otkrijte čari bacanja kamenčića po površini vode, pravljenja cvjetnih vjenčića ili puhanja u vlati trave.

Postanite kolekcionari

Djeca su po svojoj prirodi strastveni skupljači, ohrabrite ih da skupljaju bilo što – češere, lišće, oblutke…

Pripremila: Gordana Kolanović Roško

Jedna od najvažnijih posljedica upisivanja djece na brojne izvannastavne aktivnosti je opterećena obiteljska svakodnevica. Je li moguće naći zlatnu sredinu?

"Svjestan sam koliko je teška torba koju će moje dijete nositi u prvom razredu, a s obzirom na slabiju tjelesnu konstrukciju, mislim da je plivanje najzdraviji sport i neizostavan za njega. Moje dijete je puno energije pa su sportske aktivnosti izvrstan način da "usmjeri svoju energiju". Moje dijete pak ima problema s pažnjom i koncentracijom pa mislim da bi mu borilačke vještine poput Tae Kwon Do-a koristile da ih poboljša". A što je tek s kognitivnim razvojem, kreativnošću, jačanjem samopouzdanja, socijalne i emocionalne inteligencije? "Primijetili smo da naše dijete već u jaslicama pokazuje interes za engleski jezik. Susjedova kći ide u jednu vrlo kvalitetnu školu francuskog jezika. Sigurno su čitali o tome da su djeca koja sviraju bolja u matematici, pa zar ne bi bilo pametno upisati dijete u glazbenu školu prije nego počne osnovna?"

Roditeljima su danas dostupne brojne informacije o razvoju djeteta, roditeljstvu, optimalnoj prehrani, didaktičkim i senzoričkim igračkama, ali i o programima koji služe za poticanje dječjeg razvoja. Upravo ovi programi postaju zanimljivi roditeljima koji imaju djecu u dobi od četiri ili pet godina. Škole stranih jezika, razni sportovi, posebni programi u vrtićima i drugim organizacijama samo su neki od mnogih koji se nude roditeljima i zbog kojih se mogu naći u nedoumici. Stručnjaci i istraživanja govore o važnosti ranog razvoja na oblikovanje ličnosti, razvoj mozga, koordinacije, pažnje, samopouzdanja, bogatstva rječnika i sl. Slijedom tih naputaka, izvannastavna aktivnost roditeljima se čini jednako važna kao i zdrava prehrana. Vrlo često razmišljaju na način: "Želim mu pružiti nešto više!" ili "Pa ne mogu to uskratiti svome djetetu! To će mu biti korisno." Osim toga, svjedoci smo visokih zahtjeva školskog sustava, pa roditelje često motivira i misao "da mom djetetu poslije bude lakše". No, ponekad roditelje povuče i to što primijete da je njihovo dijete vrlo talentirano za određenu aktivnost.

Zaista je u ponudi mnogo toga. Velik broj programa koji su na tržištu, namijenjeni su već i za djecu mlađu od četiri godine, a znanstvena istraživanja o tome da se mozak najbrže razvija upravo u toj ranoj dobi idu im u prilog.

Vide li roditelji od šume toga što im se nudi drveće koje je stvoreno baš za njihovo dijete? Boje li se da će zakasniti i da će nešto propustiti u svom odgoju? Žele li mu dati više prilika nego što smo sami imali? Gledaju li na svoje dijete kao ljudski resurs u koji od malena treba ulagati? Brojna su to pitanja koja si roditelji mogu postavljati prilikom donošenja odluke na koju aktivnost će upisati dijete.

U savjetodavnoj praksi stručnjaci se sve češće susreću s obiteljima čiji je raspored "prenatrpan". Roditelji, rastrgani između posla i obiteljskih obveza, trude se naći i vrijeme za prijatelje, obiteljska druženja, neku svoju tjelesnu aktivnost. Djeca su u sličnom položaju. Kada nisu u školi, zaokupljeni su vrlo zahtjevnim domaćim zadaćama i nizom izvannastavnih aktivnosti. U svojoj praksi susrećemo velik broj djece koja imaju i po 3 izvannastavne aktivnosti, a trend je takav da te aktivnosti počinju sve ranije, već u vrtiću. Jedna studija Instituta za društvena istraživanja Sveučilišta Michigan tvrdi da su od kraja ’70-ih do kraja ’90-ih djeca u Americi izgubila 12 sati slobodnog vremena tjedno. Iako nedostaje podataka o sličnim istraživanjima u Hrvatskoj treba samo pogledati oko sebe da se vidi da i roditelji u Hrvatskoj prate ove trendove. U literaturi se često za ovaj trend koristi naziv "helikopter roditelji" koji dobro ilustrira nastojanja roditelja da što bolje usmjere svoje dijete, kao da "lebde" iznad njih. Roditeljska namjera je uglavnom dobra. Međutim, važno je da se roditelji zapitaju koje su posljedice toga i postoje li uopće?

Posljedice svakako postoje, a prva od njih je da djeca nemaju dovoljno vremena za slobodnu igru. Igra je osnovna dječja aktivnost prijeko potrebna za dječji razvoj. Kroz nju djeca istražuju, razvijaju svoju kreativnost, ali i integriraju određena emocionalna iskustva koja su doživjela. Ako roditelji primijete da se dijete teško može igrati samo ili da teško ulazi u spontanu igru, to je znak da je dijete pod stresom. Pitanje stresa kod djece vodi do sljedeće posljedice. Važno je da si roditelji postave pitanje "Imam li dvostruke kriterije što se tiče vremena za opuštanje kod odraslih i kod djece?" Što se dogodi kada roditelji sebi uskrate vrijeme za opuštanje? To može dovesti do visoke razine stresa što ima reperkusije na fizičko zdravlje i psihičku dobrobit. Slično je i s djecom. U jednom istraživanju, koje je objavio KidsHealth.org 2006. godine, 41% djece u dobi od 9 do 13 godina izjavilo je da osjećaju da su pod stresom većinu vremena. Problemi sa spavanjem, umor i povlačenje, tjeskoba, umor, razdražljivost samo su neki od znakova koji ukazuju na preopterećenost i stres kod djece. I sami organizatori aktivnosti, želeći doskočiti toj nemogućnosti da djeca usklade sve izvannastavne aktivnosti, pojedine treninge stavljaju i kasno navečer. Stoga je važno da se roditelji zapitaju: "Gdje je granica?"

Jedna od najvažnijih posljedica upisivanja djece na brojne izvannastavne aktivnosti je opterećena obiteljska svakodnevica. Dani opuštenog obiteljskog druženja kada smo najčešće igrali društvenu igru ili razgovarali, ustuknuli su upravo pred "razvažanjem" djeteta od jedne do druge aktivnosti. Nerijetko se može čuti da je obitelj okupirana do kasnih večernjih sati, kada ne preostaje ništa drugo osim večernje higijene i spavanja. Razgovor s vlastitim djetetom i zajedničko provedeno vrijeme je esencijalno za razvoj djetetova identiteta, odgovornosti i samopouzdanja. Razgovor roditelja i djeteta najčešće počinje tek nakon što su roditelji dogovorili sve "operativne stvari" poput toga što treba nabaviti za školu, je li zadaća napisana, na koji rođendan dijete treba ići za vikend i sl. Kroz razgovor s djetetom roditelji zapravo mogu "upoznati" svoje dijete za što je potrebno vrijeme. Tada dijete ne samo da dolazi u kontakt s roditeljem, nego tako upoznaje i sam sebe.

Zlatna sredina

Uzevši u obzir sve argumente vjerujemo da će se roditelji zapitati: "Gdje je zlatna sredina i koji je optimalan broj aktivnosti?" Odgovor će naći u razgovoru s djetetom te praćenju ponašanja i raspoloženja svog djeteta. Odluku o tome koju aktivnost odabrati i gdje je gornja granica nakon koje dijete postaje preopterećeno, najčešće će im dati samo dijete, ako ne verbalno onda kroz svoje ponašanje. Naravno, ako su ga roditelji spremni slušati i vidjeti. Roditelji često imaju ideju da oni znaju što je najbolje za njihovo dijete. Ali odluke treba donositi imajući u vidu dijete jer djeca se rađaju sa znanjem o vlastitim granicama, prepoznaju kad su umorni, kad su gladni, kad im je hladno i sl. Ako roditelji sumnjaju da njihovo dijete zna što želi i što može, važno je da provjere s njim i direktno ga pitaju što misli o pojedinoj aktivnosti i kako se osjeća kada odlazi i kada se vraća s pojedine aktivnosti.

Umjesto zaključka prenijet ću jedan razgovor koji sam imala s petogodišnjacima u vrtiću. Jedan po jedan počeli su se hvaliti koji od njih ide na sportsku grupu. Zatim ih je nadglasala skupina djevojčica koja ide na ritmiku, a onda su se javili i oni koji idu na plivanje. U trenutku kad su nadmoćno prevladali oni koji idu na dvije aktivnosti (neki sport i engleski), sve ih je "pobijedila" jedna, već vrlo elokventna djevojčica, rečenicom: "Ja idem i na balet, i na engleski i u glazbenu." Kad sam joj odgovorila: "Blago tebi.", uzdahnula je: "Što mi je blago? Ja kod kuće ne stignem ni sjesti."

Preneseno s Roditelji.hr

Tijekom Božićnih blagdana uslijed okolnosti mijenjamo rutinu svakodnevice – posjećujemo i ugošćujemo obitelj i prijatelje, družimo se intenzivnije nego inače. Vrijeme između Božića i nove godine, vrijeme je i kad su djeca često "zatrpana" novim igračkama, a one donose (pre)više uzbuđenja. Ne samo jer su nove i zato još zanimljivije, nego i većina sadrži različite stimulirajuće efekte koji neizbježno vode do pretjerane stimulacije osjetila.

Iako roditelji trebaju uložiti veći napor da to ostvare tijekom blagdana, za najmlađu djecu (do tri godine starosti, ali kod starije djece, ako im je dnevni odmor i dalje važan) jako je važno da i tijekom blagdana rutina redovitih obroka i dnevnog odmora bude nepromijenjena (ili minimalno uznemirena). Roditelji najbolje mogu procijeniti koliko stimulacije njihovo dijete može podnijeti i sve aktivnosti vezane uz blagdane, trebalo bi, koliko god je moguće, prilagoditi ritmu djeteta. Ako dobro raspoloženje djeteta ovisi o spavanju u određeno doba ili redovitim obrocima, nemojte to vrijeme preskakati i ispuniti drugim aktivnostima, očekujući da će se dijete tome veseliti.

Realno je očekivati da će i vaše dijete u nekom trenutku biti izloženo stresu tijekom blagdana i budite spremni na to.

Kako pomoći djetetu da ne bude prestimulirano tijekom blagdana?

• Ako imate bebu, ne organizirajte okupljanja većeg broja ljudi u kući. Napravite strukturirani plan i postavite granice za sebe i ostale članove obitelji.
• Pomozite djetetu da održi uobičajeni ritam hranjenja i spavanja i za vrijeme blagdana.
• Iako će dijete možda češće pojesti slatkiš (ograničite unos slatkiša), osigurajte dijete ipak uzima glavne obroke u uobičajeno vrijeme, da dobiva količinu sna na koju je naviknuto.
• Osigurajte djetetu dovoljno kretanja na svježem zraku. Čak i po hladnom vremenu svježi zrak i promjena sredine godit će i djetetu i vama.
• Napravite djetetu toplu kupku. To će ga opustiti.
• Osigurajte mirno okruženje za dnevni odmor. Možda će djetetu trebati više vremena da se opusti, smiri, no to mu omogućuje odmak od pretjeranog uzbuđenja.
• Uključite dijete, sukladno dobi, u pripreme za dolazak gostiju.
• Povedite brigu i o svojim razinama stresa i umora. Kad ste vi pod stresom i preumorni, nećete jednako reagirati na djetetove potrebe i zahtjeve. Angažirajte člana obitelji da pričuva dijete dok se ne odmorite i ne obnovite snagu i energiju. Sat-dva može učiniti veliku razliku!

Sreća djeteta je na vrhu liste prioriteta svakog roditelja, bez obzira koja nam je, kao roditeljima, definicija sreće.
Evo kako da kod djece razvijete i njegujete pozitivan pogled na svijet – neka dijete “vodi”. Svakoga dana provedite neko vrijeme tako da je dijete “centar svijeta”, savjetuje Joyce Nolan Harrison, psihijatar specijaliziran za rad s djecom i adolescentima…

Neka to vrijeme bude samo za vas, bez ometanja, odložite pametni telefon, ne odgovarajte na mailove, i budite “licem u lice” s djetetom. Poklonite mu punu pažnju, neka dijete izabere što želi s vama raditi, igrajte se onako kako ono želi, ne onako kako vi mislite da treba. Ovo nije ništa novo, ali u današnje vrijeme mnogim roditeljima je ovaj koncept stran. Neka to bude makar pet minuta tijekom dana, ali vaših zajedničkih pet minuta, kada nećete razmišljati ni o čemu drugom. A poslije nekog vremena, vidjet ćete da ni vama zapravo nikad nije dosta takve igre. Ako imate više djece, posvetite pažnju svakom od njih odvojeno. Kombinirajte vrijeme za igru samo ako djeca izraze želju za tim.

Učite ih ovome

Naučite ih da je i neuspjeh dio života. Ovo je vjerojatno jedan od najtežih zadataka za roditelje. Ali, morate pustiti dijete da greši, i da iz tih grešaka uči. To je jedini način da ih život ne uhvati nespremne. Recimo, ako vaše dijete stalno zaboravlja opremu za tjelesni ili likovni, nemojte trčati u školu kao bez duše da mu ih donesete. Ako se ne slaže s nekim od drugova iz razreda, pustite ga da samo to riješi. Trik je u tome da budete dovoljno “daleko”, tako da se dijete nauči boriti za sebe u ovom svijetu, ali dovoljno “blizu” da mu pružite ruku onda kad je to neophodno.

Hvalite djecu, ali na pravi način. Ako dijete dobije peticu iz matematike, važno je da mu kažete da ste ponosni, ali je još važnije da istaknete da ste ponosni zbog truda koje je uložilo, a ne zbog same ocjene. Hvalite dijete zbog uloženog napora, a ne zbog rezultata. U suprotnom se može dogoditi da dijete postane nesigurno jer će imati utisak da vas je razočaralo ako se ponekad dobije lošiju ocjenu.

Nemojte uspoređivati dijete s drugom djecom. Ako se dijete ponaša ružno, nema nikakvog smisla da mu govorite “vidi kako je … dobar”. Umjesto toga, objasnite mu, na način prilagođen njegovom uzrastu, zašto je takvo ponašanje neprihvatljivo, bez uvlačenja “trećih lica” u to.

Naučite dijete zahvalnosti. Ali, ne samo zbog materijalnih stvari. Neka postane praksa da prije spavanja porazgovarate o nečemu što mu je uljepšalo taj dan, tako da dijete nabroji recimo dvije ili tri stvari zbog kojih se tijekom tog dana radovalo. 

Nemojte se truditi sakriti negativne stvari od djeteta. Iako svaki roditelj želi zaštititi djecu, morate ih pripremiti na to da će se u životu susretati i s neugodnostima. Pozitivne priče su dobre, ali neki negativni primjeri mogu biti i korisniji, jer dijete uče tome da se teškoće prevazilaze.

Irena Orlović, autorica je nagrađivane web-aplikacije "Pametnica", održat će radionicu "Svako je dijete pametnica" 11.6.2016. u dvorani Školske knjige, Masarykova 28, Zagreb.

Ispunite prijavnicu ovdje

Tijekom četverosatne radionice doznat ćete:

• kako je moguće iz najtežih i najbolnijih udaraca koje nam život zadaje izvući samo najbolje
• zašto su roditelji najvažnije karike u odgoju i obrazovanju
• kako pronaći potrebne resurse za odgoj djece koje svaki roditelj ima u sebi
• kako pomoći djeci da prepoznaju i iskoriste svoje potencijale
• koje je razdoblje najvažnija faza ljudskog razvoja
• kako živjeti i raditi ono što volite
• što je Pametnica i kako može pomoći roditeljima u radu s djecom
• zašto je emocionalna inteligencija temelj zdravog intelektualnog razvoja djeteta i kako je razvijati od najranije dobi
• što sve pripada ranoj stimulaciji i zašto je važna za intelektualni i emocionalni razvoj djece
• kako dolazi do disbalansa u razvoju mozga
• pretpostavke kada i kako nastaju neurorazvojne smetnje
• kako funkcionira i kako se razvija dječji mozak od trudnoće do škole te kako poticati njegov razvoj
• kako komunikacijom možemo oblikovati mozak djeteta
• kako iskustvo mijenja fizičku strukturu mozga
• kako preživjeti svakodnevne roditeljske, ali i životne borbe

"Iako su liječničke prognoze bile više nego mračne, Matea je nakon puno rada danas sretna emocionalno topla tinejdžerica. Iako funkcionira s teškoćama u razvoju i samo s pola srca, usudit ću se reći da je njezino srce veliko i zrači ogromnom količinom ljubavi. Ta situacija u meni je potakla proučavanje literature iz područja neuroznanosti, defektologije, fizioterapije, općenito svega onoga što pripada ranoj stimulaciji i što mi može pomoći. Otkrila sam da u Hrvatskoj, pored toga što nedostaje svijesti o važnosti rane stimulacije, nedostaje i literature koja bi nas roditelje trebala podučiti što je važno i na što trebamo obratiti pozornost tijekom razvojnog procesa naše djece. Pitala sam se zašto samo potičemo djecu s teškoćama u razvoju, zašto ne poticati razvoj zdrave djece. Tako sam došla na ideju da prevodim i objavim neke knjige iz tog područja", ispričala je Irena, čija se izdavačka kuća Harfa specijalizirala za literaturu iz područja ranog poticanja intelektualnog i emocionalnog razvoja.

Nevjerojatnu volju i snagu pronašla je u sebi Irena Orlović nakon rođenja svoje djevojčice. Za djecu s takvim teškoćama kažu da žive s pola srca. Da bi Matea uopće mogla i tako živjeti, bio je potreban hitni operativni zahvat koji, nažalost, nije uspio i koji je ostavio trajna i ozbiljna oštećenja na mozgu. Kada je shvatila da će djevojčica imati teškoća u razvoju, ova hrabra i poduzetna mama odlučila je da njezin odgoj i razvoj neće prepustiti slučaju. Tri godine nije radila, sve svoje vrijeme posvetila je poticanju njezina razvoja, sve je bilo usmjereno na ranu intervenciju i stimulaciju kroz povezujuće roditeljstvo. O tome je učila iz knjiga, slušala savjete stručnjaka, a pronalazila je i razne vježbe za rad. Matea je rasla i njezino je stanje bilo puno bolje nego što to pokazuju nalazi i snimke mozga. U svemu tome Irena je vrlo brzo postala i iznimno društveno angažirana. Najprije je osnovala nakladničku kuću koja objavljuje literaturu iz područja ranog poticanja socijalnog, emocionalnog i intelektualnog razvoja, a potom i web stranicu. 

"Proučavajući i objavljujući knjige svjetskih i domaćih autora koje se tiču razvoja djece, spoznala sam da je neuroznanost došla do velikih i važnih saznanja o kojima javnost u Hrvatskoj, nažalost, malo zna", zaključuje ova društveno angažirana mama.
 

Radionica je namijenjena budućim roditeljima, roditeljima, odgojiteljima, učiteljima, pedagozima, psiholozima i drugim stručnjacima koji se bave odgojem i obrazovanjem djece, a žele čuti više o novim znanstveno utemeljenim saznanjima o razvoju mozga i važnosti ranog poticanja emocionalnog i intelektualnog razvoja.

Irena Orlović je autorica nagrađivane web-aplikacije "Pametnica" koja broji više od 1000 radnih materijala koje je sama osmislila i izradila;
autorica je kompleta inovativnih igara za rano poticanje IQ iz područja poticanja govorno-jezičnog razvoja kroz razvoj divergentnog mišljenja pod nazivom "Životinjska pametceda" te autorica kompleta igara za rano poticanje predmatematičkih vještina, koncentracije i logičkog mišljenja pod nazivom "Pametnica u svemiru";
vlasnica je i urednica izdavačke kuće Harfa koja objavljuje literaturu iz područja ranog poticanja intelektualnog i emocionalnog razvoja;
trenutačno studira psihologiju paralelno s NLP-psihoterapijom;
trenerica je neuro-lingvističkog programiranja;
kroz rad sa svojom djevojčicom proučavala je literaturu iz područja ranog poticanja emocionalnog i intelektulanog razvoja te stekla ogromno iskustvo u području rane stimulacije. 

Da biste s sudjelovali na radionici potrebno je kupiti komplet edukativnih igara za poticanje IQ-a: "Pametnica u svemiru".

KUPITE OVDJE, a preuzmite na radionici.

Radionica će se održati pod pokroviteljstvom ŠKOLSKE KNJIGE

Pri kraju svakog obrazovnog razdoblja posvuda slična slika: i učenici, i učitelji i roditelji pod stresom zbog ispitivanja i ocjena. U neka ne baš tako davna vremena ocjene su doista bile nešto važno, o njima je doista mogla ovisiti budućnost djeteta.

Ali danas sve češće više nije tako… Poslodavcima je uglavnom mnogo važnije ono što doista umiješ i možeš od onoga znanja o kojem svjedoče tvoji papiri.

U čemu je problem s ocjenjivanjem? Svi smo čuli za Glassera i njegove kvalitetne škole. Jedna od njegovih ideja koja nas je natjerala da se zamislimo je ona o neracionalnosti i štetnosti sustava koji ima ocjene 1, 2, 3, 4, 5. 

U njegovim kvalitetnim školama, naime, ne samo da nema jedinica, nego nema ni dvojki, ni trojki. Te su ocjene nepotrebne, smatra Glasser, jer označavaju samo razne stupnjeve nekompetentnosti i znak su da i učitelj i učenik još nisu dovršili svoj posao, da se trebaju više potruditi. Njima se ocjenjuje NEZNANJE, a to je besmisleno.

Ocjenjivati treba ZNANJE. Najniža, donja granica razvijenih kompetencija u njegovim se školama ocjenjuje četvorkom. A petice su rezervirane samo za iznimna postignuća. Svima onima koji se ocjenama služe kao odgojnim mjerama, koji kažnjavaju neznanje (a često i nedisciplinu na satu) jedinicama, takav je sustav ocjenjivanja neshvatljiv: kako da natjeraju učenike da uče i rade ako nema jedinice da ih kazne?

Prije nekoliko dana FB stranica Science Lover objavila je kratki video u kojem Neil deGrasse Tyson (jedan od najvećih popularizatora znanosti danas) objašnjava odnos društva prema znanju i učenju. Pogledajte video…

U tom je videu ispričao priču o poslodavcu i dvojici kandidata kojima je postavio isto pitanje: Znate li koliko je visok toranj na ovoj zgradi? Prvi je bio arhitekt i istresao je u milimetar točan odgovor iz rukava jer ga je otprije znao. Drugi nije znao odgovor pa je zamolio za malo vremena, istrčao van, izmjerio svoju sjenu, sjenu tornja… i izračunao približnu visinu.

Što mislite kojeg je od te dvojice poslodavac zaposlio? Onog drugog, dakako.

Tyson svoj govor završava riječima da poslodavcima ne trebaju ljudi koji su hodajuće banke informacija, nego ljudi koji znaju razmišljati.

I, na kraju još jedan primjer za razmišljanje: pariška škola École 42, prestižna privatna, a potpuno besplatna škola kodiranja koja, ne samo da ništa ne poučava, nema razreda i rasporeda, nego nema ni učitelja.

Budući da nema učitelja, učenici moraju sami shvatiti ono što uče. Pritom je učenje potupno samoorganizirano, temeljeno na projektima, učeničkoj međusobnoj suradnji i međusobnom ocjenjivanju.

„To je teži način“, veli jedan polaznik, „katkad poželim učitelja koji bi nam objasnio stvari… da ne gubimo vrijeme i ne ubijamo se od posla dok shvatimo neki koncept. Ali, s druge strane, kad na kraju sami shvatimo, to je golemo oduševljenje koje hrani naše samopouzdanje i do neba diže našu motivaciju za rad na sljedećem, složenijem projektu“. 

Pogledajte priču o toj školi…

Pogledali ste video, ali i dalje ne vjerujete da takva škola bez učitelja može biti jednako kvalitetna kao ona s učiteljima? Razmislite o ovome: Iz École 42 učenici izlaze BEZ OCJENA, BEZ DIPLOME, a otprilike 80% njih dobiva posao prije isteka tri do pet godina koliko traje školovanje; sve ostale poslodavci naprosto razgrabe čim završe školu.

Svi se, dakle, živciramo zbog ocjena koje u konačnici poslodavcima više ništa ne znače. I nastavit ćemo se živcirati i iscrpljivati sve dok osim nas učitelja i naših učenika s kojima smo zajedno ušli u 21. stoljeće, u 21. stoljeće ne uđe i SUSTAV koji nam određuje što moramo i što smijemo…

Autor: Dinka Juričić

Preuzeto sa skolskiportal.hr

Roditelji male djece skloni su brinuti stječu li njihova djeca dovoljno znanja na početku svojih akademskih karijera.
 

 „Može li Ivan pročitati listu 100 najčešćih riječi?”

„Zna li Beti brojiti do 500?”

„Bavi li se Tomica već kvantnom fizikom?”

Iako rano obrazovanje izgrađuje važne temelje za akademske vještine, mnogi bi se roditelji iznenadili kad bi znali da su socijalne vještine zapravo mnogo bolji pokazatelj ishoda u odrasloj dobi nego rano stečene akademske vještine.

Na primjer studija objavljena 2015. pokazala je da čak i ako se uzmu u obzir obiteljska pozadina i rane akademske vještine, socijalne vještine primijećene u vrtiću pokazuju značajnu povezanost s blagostanjem u dobi od 25 godina.
To je doista dugoročno snažan utjecaj.

Bez obzira na to koliko je dijete napredan čitatelj ili koliko njegovi roditelji zarađuju, djeca vrtićke dobi koja imaju izražene socijalne vještine vjerojatnije će završiti srednju školu, upisati fakultet, pronaći posao i izbjeći zatvor, za razliku od djece s manje razvijenim društvenim kompetencijama. Stoga, dok mnogi roditelji i škole možda osjećaju pritisak da smanje vrijeme provedeno u igri i društvenoj interakciji kako bi povećali vrijeme za poučavanje i vježbanje tzv. „tvrdih vještina”, zapravo su ove „mekane vještine” najbolji pokazatelj dugoročnog uspjeha.

Donosimo pet važnih socijalnih vještina koje možete njegovati kod svog djeteta.

1. Kako se lijepo igrati s drugima

Igra je snažan katalizator razvoja u ranim godinama. U igri s drugima djeca uče pregovarati, rješavati probleme, naizmjenično sudjelovati, dijeliti i eksperimentirati. Svojemu djetetu možete pomoći (da izgradi ove vještine) tako da pronađete vremena za slobodnu igru s drugom djecom.

Iako stvari poput satova plesa, nogometnog treninga i planiranog igranja imaju svoju vrijednost, djeca trebaju dosta vremena za nestrukturiranu igru s drugom djecom, tijekom koje ih odrasli mogu nadzirati, ali im ne smiju davati upute.

2. Kako rješavati probleme

Primamljivo je umiješati se na prvi znak nezadovoljstva ili svađe i riješiti problem. Zaplijenimo predmet zbog kojeg je došlo do svađe, odbrojavamo ili šaljemo jedno dijete da se igra u drugoj prostoriji. Dobri smo u rješavanju problema zato što kao roditelji imamo mnogo prakse. Iako ovo možda nije nužno za preživljavanje i naša djeca trebaju ovakvu vježbu!

Stoga, sljedeći put kad vaše dijete ima problem pozovite ga da sudjeluje u procesu rješavanja tog problema. Recite mu da opiše što se događa i zatim zajedno razmislite o rješenjima i iskušajte jedno od njih. Vi ste i dalje aktivan igrač koji podržava svoje dijete u cijelom procesu, ali umjesto da problem sami riješite, dopustite djetetu da preuzme odgovornost, pitajući se što bi ono moglo napraviti da riješi problem.

Kad dijete učimo rješavati probleme, učimo ga i prihvatiti neuspjeh, što je još jedna od ključnih „mekanih vještina”. Kada dijete pitamo kako njegovo rješenje funkcionira, dajemo mu priliku da procijeni svoja iskustva i popravi situaciju kad je to potrebno. Pokazujemo mu da iz pogrešaka možemo učiti i krenuti dalje.

3. Kako prepoznati i imenovati osjećaje

Djeca koja primjećuju tuđe osjećaje bolje se slažu s drugima. Ovu vještinu možete poticati tako da djetetu skrećete pozornost na emocionalne znakove kod drugih ljudi i imenovanjem tuđih emocija. To možete napraviti ne samo u vlastitom domu, već i raspravljanjem o emocijama likova iz priča („Što misliš, kako se osjećao kad mu se to dogodilo?”).

Priče za djecu pune su sukoba i osjećaja – često upravo to pokreće fabulu. Djetetu je jednostavnije razgovarati o osjećajima likova jer ono nije i samo upleteno u turbulentne emocije. Iz toga kuta, dijete će bolje promišljati osjećaje likova u priči i zatim primijeniti svoje razumijevanje u stvarnom životu.

Imajte na umu da istraživanja pokazuju kako pretjerana upotreba elektroničkih uređaja može utjecati na djetetovu sposobnost da prepozna tuđe emocije. Stoga, pobrinite se da vaše dijete dobije dovoljno vremena za igranje i osobnu interakciju s drugim ljudima.

4. Kako pomagati drugima

Da bi pomagalo drugima, dijete mora znati prepoznati tuđe potrebe. Primjećivanjem i pohvaljivanjem djeteta onda kad primijetite takvo ponašanje, potičete dijete da nastavi s time. Pružite svome djetetu jednostavne prilike da pomogne kod kuće – pospremanjem, pomaganjem mlađem bratu ili sestri da se odjene, itd. – i zatim mu pokažite svoju zahvalnost. Ukažite djetetu na volontere i druge pomagače iz okruženja i zajedno pokažite zahvalnost kako biste njegovali vrijednost pomaganja drugima.

5. Kako kontrolirati impulse

Kontrola impulsa ili nagona dio je izvršnih funkcija kojima upravlja čeoni moždani režanj. Ovo područje nije u potpunosti razvijeno sve do odrasle dobi, ali najveći se dio razvoja odvija u ranim godinama. To je razlog zbog kojeg djeca trebaju imati prilike vježbati ovu vještinu.

Vježbanje može izgledati poput zloglasne studije o sljezovim kolačićima, u kojoj djeca moraju odgoditi zadovoljstvo i čekati prije konzumiranja poslastice, ali može izgledati i kao vrijeme za igranje! 

Igre kretanja, koje od djeteta zahtijevaju da stane i krene, odlična su vježba za brzo mijenjanje brzina i kontroliranje njihovih impulsa za kretanjem.

Igra pretvaranja također je odličan način za izgradnju ovih vještina. Igranjem uloga i stvaranjem maštovitih priča, dijete mora planirati prije nego što djeluje, izmjenjivati se s drugima i osmisliti pravila koja će slijediti. Ono također vježba razmišljanje izvan vlastite perspektive i djeluje onako kako misli da bi netko drugi to činio, umjesto da jednostavno slijedi svoje nagone.

U brzom ritmu današnjeg života može se činiti da vaše dijete mora steći što više akademskih vještina. Međutim, upravo će mu „mekane” socijalne vještine koje stječe u ranom djetinjstvu – sporim, jednostavnim procesom igranja i interakcije, komuniciranja s obitelji i obraćanjem pozornosti na svijet koji ih okružuje – služiti mnogo bolje i mnogo dulje.

Preneseno s Mother.ly
Prijevod: Harfa d.o.o.

Kako se formira mozak?
 

Intenzivan razvoj mozga počinje još u maternici u 3. tromjesečju trudnoće i slijedi put od najjednostavnijih dijelova prema složenijima.

Tako se najprije razvijaju dijelovi mozga (moždano deblo) zaduženi za reguliranje osnovnih životnih funkcija, kao što su otkucaji srca, krvni tlak, stanja pobuđenosti, pažnje, spavanja i dr. Postupno se nadograđuju područja odgovorna za sve složenije funkcije (limbički mozak), kao što su ponašanja važna za opstanak organizma (borba, bijeg, hranjenje, seksualno ponašanje), kontrolu emocija i njihovo izražavanje, pamćenje.

I konačno, nakon rođenja, dolazi do snažnog razvoja gornjih slojeva mozga (moždane kore) odgovornih za najsloženije funkcije, npr. apstraktno mišljenje, učenje, rješavanje problema i govor.

Da bi čovjek mogao izvršiti određenu radnju, udaljeni dijelovi mozga, zaduženi za različite funkcije, moraju se međusobno povezati kako bi djelovali kao cjelina. Na primjer, dijete opazi zvečku, zatim zaključi da je ona predaleko te krene puzati prema njoj. Da bi do ovakve svrsishodne radnje došlo, moraju se međusobno povezati oko i dijelovi mozga zaduženi za vid, mišljenje i motoriku.

Iako sadrži većinu živčanih stanica koje će imati u odrasloj dobi, bebin mozak teži samo jednu četvrtinu mozga odraslog čovjeka. Razlog ove razlike je dijelom u rastu živčanih stanica, ali uglavnom u nastanku zapletene mreže veza između stanica, odnosno rastu ogranaka stanica putem kojih one međusobno komuniciraju. Mozak se povezuje horizontalno – lijeva i desna polutka – te vertikalno – jednostavnija i složenija područja mozga.

Povezivanje živčanih stanica počinje spontano još za vrijeme razvoja u maternici. No, po rođenju, nakon što na sva bebina osjetila počinju djelovati različiti podražaji (svjetlost, zvuk, miris, dodir, promjena položaja i sl.), stanice se međusobno povezuju iznimno brzo.

Tako, na primjer, da bi čovjek uopće mogao vidjeti, stanice oka moraju se spojiti putem očnog živca sa stanicama moždane kore na zatiljnom dijelu mozga, gdje se nalaze vidni centri.

Činjenicu da do ovakvog povezivanja dolazi pod utjecajem iskustva ilustrira i eksperiment u kojem su tek okoćenim mačićima povezali jedno oko. Nakon nekoliko mjeseci, istraživači su usporedili povezanost očiju s vidnim područjem mozga. Kod prekrivenog oka nije došlo do stvaranja veza s vidnim centrom u mozgu te je ono bilo gotovo slijepo.

Utjecaj negativnih emocija na razvoj mozga

Stanice koje češće međusobno komuniciraju grade temelje za stvaranje trajnijih i čvršćih moždanih puteva. Oni putovi, koji se ne koriste često, nestaju. I nastanak novih i gubitak starih puteva mozgu omogućuje prilagodbu okolini u kojoj živi. 

Tako, na primjer, kad roditelji nisu u stresnom trenutku u dodiru s djetetom već ga „puštaju da se sâmo isplače“, dijete postaje preplavljeno negativnim emocijama, a mozak hormonom stresa, koji uništava dotad uspostavljene veze među živčanim stanicama. Takvi se štetni učinci javljaju i ako dijete često doživljava roditeljsku ljutnju i grubost, gleda prijeteće izraze lica, sluša povike, kritike, omalovažavanja i sl.

Neugodne emocije javljaju se i kada roditelji u prvih nekoliko godina života djeteta ne prepoznaju njegovu potrebu da se igra s roditeljem i da roditelj osjeti i dijeli njegove emocije u toj igri.

Primjerice, često se viđaju roditelji koji dovedu malo dijete u park i onda nezainteresirano sjede na klupici, čitaju novine ili razgovaraju na telefon dok se dijete „zabavlja“ u pješčaniku, na toboganu ili vrtuljku. To dijete vrlo često donosi roditelju nekakve igračke ili pak trčkara naokolo, skriva se i luta od sprave do sprave. Roditelj njegovo ponašanje smatra „glupiranjem“ pa ga čak i kori zbog toga, ali se ne pridružuje djetetu u igri. Dijete u toj svojoj potrazi za aktivnosti zna čak i pasti, a roditelj, ako, unatoč plaču, procijeni da se nije ozbiljno ozlijedilo, sa svoje klupice urla: „Prestani. Tako ti i treba kad se svukud penješ.“ Isto tako, i kada je dijete poslano u svoju sobu da se igra samo, ono može osjetiti nezainteresiranost svog roditelja za svoje potrebe, aktivnosti i sl.

Sve ove situacije kod djeteta mogu stvoriti takvu vrstu putova u dijelu mozga zaduženim za emocionalno reagiranje zbog kojih ono kasnije osjeća nesigurnost i nemoć te doživljava svijet opasnijim ili okrutnijim no što on uistinu jest. Pretjerano budno i oprezno doživljavanje okoline predstavlja prilagodbu na uvjete odrastanja koje dijete doživljava prijetećima. Pod utjecajem kasnijih ugodnijih iskustava, u odnosima s bliskim osobama (npr. partnerom) ili pod utjecajem psihoterapijskih postupaka, takve se veze kasnije mogu ublažiti ili nestati.

Fleksibilnost mozga, odnosno sposobnost stvaranja novih ili gubitka starih veza, pod utjecajem novih iskustava – naziva se plastičnost.

Iako mozak cijeloga života ostaje plastičan, u djetinjstvu je najotvoreniji za nova iskustva.

To ilustrira i činjenica da djeca koja imaju priliku učiti strani jezik u dobi od 3 do 7 godina, na različitim testovima jezika, postižu uspjeh jednak onima kojima je to materinski jezik.

Dakle, odrasli mozak, iako i dalje dovoljno plastičan da usvoji znanje novog jezika, više nije sposoban stvoriti takve veze u pogledu naglašavanja, intonacije i fonetike koje bi osobi omogućile da se ne razlikuje od izvornog govornika. Kad se jednom uspostave moždane veze koje predstavljaju biološki temelj uma, svijet je teško tumačiti na bilo kakav drukčiji način.

Na izgradnju mozga u velikoj mjeri utječu odnosi s drugim ljudima. Činjenica da je velik dio mozga posvećen obradi jezika i razumijevanju lica, ukazuje na to da je za njegovo oblikovanje važan sadržaj i način komunikacije s drugima, a naročito s bliskim osobama. Štoviše, smatra se da je stres proizašao iz lošeg odnosa s bliskim osobama, naročito roditeljima, štetniji za oblikovanje mozga od ostalih nepovoljnih faktora, kao što su nedovoljan unos hranjivih tvari, izloženost nekim štetnim tvarima ili mikroorganizmima, fizička ozljeda glave i sl.

Povoljni uvjeti odrastanja
 

U prve dvije godine života naročito se razvija prednji čeoni dio moždane kore. To je takozvani društveni mozak, važan za kontrolu emocionalnih stanja, za opažanje reakcija drugih ljudi i društvenih signala koje oni šalju (izraza lica, gesta, pokreta tijela, držanja tijela i sl.), za razmišljanje o tim signalima te vlastitim i tuđim osjećajima, za empatiju i sl. Društveni mozak nadgleda i organizira neke jednostavnije funkcije, npr. doživljene emocije i instinktivne reakcije “bijega ili borbe” u stresnim situacijama.

Da bi društveni mozak mogao ublažiti doživljene emocije kako osoba, na primjer, ne bi postala preplavljena njihovom jačinom, on se mora razviti odnosno povezati s ostalim dijelovima mozga. Za primjereno reagiranje u stresnoj situaciji nužna je komunikacija između dijelova mozga uključenih u razmišljanje o toj situaciji, doživljavanje emocija kao i postupanje u danoj situaciji.

Da bi se dijete u nekoj stresnoj situaciji sâmo moglo utješiti i ne reagirati pretjerano burno (tjeskobno, depresivno, agresivno, pasivno-agresivno i sl.), njegov bi mozak trebao često doživljavati iskustva umirivanja, tješenja, prihvaćanja, razumijevanja od strane odraslih bliskih osoba, posebice roditelja.

Što više pozitivnih iskustava dijete doživi sa svojim roditeljima i ostalim osobama koje o njemu brinu, to se više ovaj dio mozga razvija i povezuje s ostalim dijelovima.

Opisani dio mozga predstavlja biološku podlogu dvaju važnih psiholoških mehanizama – samosvijesti i samokontrole. Ako odrasli, koji skrbe o maloj djeci, razgovaraju s djecom o emocijama koje kod njih primjećuju, djeca razvijaju svijest o svojim emocionalnim stanjima, svojim željama, htijenjima, motivima i sl. Tada ona to znanje koriste i za tumačenje osjećaja drugih ljudi i razvoj empatije.

Tako, primjerice, u situacijama ljutnje i naglog reagiranja, društveni mozak ima sposobnost ublažiti poruke koje dolaze iz jednostavnijeg dijela mozga, kao što je želja da se nekoga ili nešto udari. No da bi se neuralni putevi samokontrole razvili, malo dijete mora imati smirenog odraslog skrbnika koji će ga nježno, ali odlučno i dosljedno učiti suzbijanju takvih poriva. To podrazumijeva da odrasli skrbnik neće i sam iskazivati takve porive ili radnje.
Istraživanja su pokazala da se na temelju samokontrole u dobi od 22 mjeseca može predvidjeti sposobnost samokontrole u dobi od 3 i 4 godine te da je ona povezana sa sposobnošću empatije u dobi od 8 godina.

Socijalne i emocionalne vještine, kao što su samosvijest i samokontrola, djeci kasnije omogućuju usmjeravanje pozornosti na učitelje i školsko gradivo. Kao takve čine nadgradnju inteligenciji i doprinose sposobnosti učenja.
Stoga je važno omogućiti roditeljima da provode što je moguće više vremena s bebama i malom djecom, da posvećuju mnogo pažnje njihovim osjećajima te da im pomažu u učenju odgovarajućih ponašanja.

Autor: Mirna Đorđević

Preuzeto s www.istrazime.com

Motivacija nam pomaže da napravimo sve što želimo, ali biti konstantno motiviran nije uvijek lako. Donosimo vam savjete kako postati (i ostati!) motiviran i prijedloge što možete napraviti kada baš i niste motivirani.

Ovo vam može pomoći ako:

• želite definirati svoje ciljeve i naučiti kako ih ostvariti
• se osjećate demotivirano
• jednostavno želite završiti sve što trebate.

Pozitivna i negativna motivacija

Motivacija je ono što vas vodi prema cilju, pomaže vam ujutro ustati i potiče odlučnost da započete zadatke uspješno privedete kraju. No, motivacija može biti i pozitivna i negativna:

Pozitivna motivacija usmjerena je sve pozitivno što će se dogoditi kada poduzmete određene korake. Na primjer: Ako završim ovaj zadatak, znači da sam samo jedan korak udaljen/a od dobivanja potvrde o stručnosti.

Negativna motivacija odnosi se na negativne stvari koje će se dogoditi ako ne završite neki zadatak. Na primjer: Ako ne završim ovaj zadatak u narednih nekoliko sati, neću dobiti potvrdu o stručnosti.

I negativna i pozitivna motivacija mogu biti podjednako učinkovite u različitim okolnostima. Ipak, lakše je napraviti nešto zato što to stvarno želite nego zato što će ne dovršavanje toga imati neželjene posljedice. Ako nemate pozitivni plan djelovanja, korištenje negativne motivacije može vam izazvati osjećaj bespomoćnosti i smanjiti razinu motivacije.

Kako postati (i ostati) motiviran/a

• Postavite si ciljeve. Kada si postavite cilj tada odlučujete napraviti sve što je potrebno kako biste ga i ostvarili. Ciljevi vam daju smjer na koji se možete fokusirati – onaj koji je mjerljiv i ima krajnji ishod. To vam može pomoći da ostanete motivirani.

​​

• Odaberite ciljeve prema svojim interesima. Veća je vjerojatnost da ćete ostati motivirani ako se usmjerite na nešto što stvarno želite napraviti ili postići nego da se usmjerite na ono što drugi žele od vas.

​​

• Pronađite svari koje su vam zanimljive unutar ciljeva koji su vam nametnuti. Ponekad nam drugi postavljaju ciljeve ili zadatke koji nam se baš i ne sviđaju ili nemamo preveliku želju ostvariti ih. Pokušajte pronaći nešto unutar tih zadataka što će vas motivirati. Na primjer: Ne volim matematiku, ali to će mi pomoći da završim građevinski fakultet, što želim više od svega.

​​

• Neka vaš cilj bude javan. Ako nekome kažete za vaš cilj ili ga zapišete, u biti ste dali obećanje da ćete ga ostvariti.

​​

• Pratite svoj napredak. Kada ste usmjereni na nešto, tada vas može motivirati to što vidite dokaze da napredujete prema cilju. Nacrtajte ili si na neki drugi vizualni način prikažite korake koje činite prema ostvarenju svog cilja.

​​

• Razlomite svoj cilj na manje zadatke. Krenite od jednostavnijih i napredujte prema većim izazovima. Raščlanjivanje većeg zadatka na manje aktivnosti pomaže vam da zadržite samopouzdanje.

​​

• Nagradite se. Obećajte si neku nagradu svaki puta kada završite jedan korak ili zadatak.

​​

• Ne morate sve sami napraviti. Uključite se u neku grupu, pronađite mentora ili nekoga s kim ćete moći podijeliti svoje iskustvo. Poticaj od strane drugih može vas ohrabriti da nastavite dalje i pojačati vam motiviranost, naročito u teškim razdobljima.

​​

Ako vam je stvarno teško

Ako ste pokušali motivirati se i niste uspjeli, može vam pomoći da o tome popričate s nekim kome vjerujete. Ponekad je teško postići nešto samostalno pa u tim trenutcima pomaže ako imate osobu ili grupu za podršku koja će vam pomoći pri velikim izazovima.

Također možete potražiti stručno mišljenje osobe koja vam može pomoći u postavljanju motivacijske strategije koja će vam najbolje odgovarati.

Što mogu napraviti odmah?

• Zapišite si ciljeve za nadolazeću godinu.
• ​​​Isplanirajte i nagrade koje će vas držati motiviranima.
• ​​​Recite nekome za svoj cilj kako biste napravili obećanje.

Članak preuzet s au.reachout.com