Besplatna (za iznose iznad 35 eura) i brza dostava.
O Harfi
Prodajna mjesta
Besplatna (za iznose iznad 35 eura) i brza dostava.
O Harfi
Prodajna mjesta
Jesper Juul, poznati danski pedagog i obiteljski terapeut objašnjava kako korištenje pametnih telefona djeluje na naše odnose te predlaže eksperiment koji svatko može provesti u svojoj obitelji
Ovaj tekst inspiriran je istraživanjem koje je u proljeće 2016. provela danska televizija. Istraživanje je obuhvatilo 1600 trinaestogodišnjaka, učenika 6. razreda i podjednaku grupu roditelja. Kao i mnoge druge stručnjake, roditelji me često pitaju koje su posljedice korištenja pametnih telefona i tableta za dječje socijalne vještine i za razvoj njihovog mozga. Budući da neuroznanstvenici iz mnogih zemalja još uvijek objavljuju različite rezultate, mišljenja i preporuke, ja ću se osloniti na svoju ekspertizu i znanje koje je povezano s prirodom i kvalitetom odnosa u obitelji, a na pisanje ovog teksta potaknula me snažna dosljednost u razmišljanju i iskustvu mladih i roditelja u Danskoj.
Elektroničke naprave nazivam “članovima obitelji” jer odvlače puno pažnje i doslovno mijenjaju kulturu obiteljskog života na načine koji su nezdravi za odnose utemeljene na ljubavi – odnose između odraslih, braće i sestara te roditelja i djece.
Prema zaključcima spomenutog istraživanja, većina djece školske dobi navodi da im nedostaju roditelji i da bi voljeli provesti zajedno više neometanog vremena. Isto su željeli i roditelji, a prilično sam siguran da bismo takav odgovor dobili i od partnera. Istraživanje je provedeno u pravo vrijeme jer dolazimo do točke u povijesti gdje većina mladih odraslih ljudi neće više moći usporediti svoje iskustvo u obitelji prije i poslije pametnih telefona.
Iz bezbroj razloga većina odraslih se uvjerila da njihov život treba pratiti tempo pristiglih e-mailova, poruka, postova i sms-ova i čini se da poslodavce, prijatelje i poslovne suradnike veseli što mogu očekivati da smo dostupni 24 sata, sedam dana u tjednu. Isto vrijedi čak i za malu djecu i njihove društvene mreže. Ove spoznaje sada predstavljaju činjenice i one su ozbiljan problem – u toj mjeri da moramo promijeniti svoj način razmišljanja.
Odnosi među odraslima
Prije desetak godina odrasli su korištenje mobitela tijekom privatnih posjeta, sastanaka i obroka smatrali uznemirujućim, frustrirajućim i nepristojnim. Danas se malo tko oko toga uzbuđuje, a i kada se netko uznemiri većina mladih ljudi (do 50 godina) takve reakcije ignorira. To jednostavno nije cool i staromodno je.
Svaki bliski odnos utemeljen na ljubavi treba kontinuitet i neometano zajedništvo – da bi rastao, razvijao svoje nijanse i jačao – baš kao što svaka biljka treba hranjive tvari. U tome nema ništa novo: znamo od parova koji su zajedno sedam i više godina da se osjećaju udaljeno, nesretno i frustrirano ako se povezuju samo onda kada postoje problemi ili kriza; a još se lošije osjećaju kada ti “hitni susreti” nisu mogući ili su prekratki i usmjereni samo na traženje rješenja. U takvim uvjetima obje strane osjete prazninu i besmisao. “Funkcioniramo prilično dobro, ali ne živimo”, kažu.
Nije čak toliko bitno zašto nema dovoljno kontinuiteta i neometanog zajedništva. Prije pametnih telefona razlozi za to su bili TV, stres zbog posla, perfekcionizam, obaveze izvan obitelji, hobiji itd. Svi ovi faktori – uključujući današnje pametne telefone i tablete nisu stvarni razlog za gubitak bliskosti i smisla u odnosima koji su nam važni. Razlog je unutar našeg uma i to je dobra vijest, jer znači da sami možemo nešto promijeniti bez obzira na to što drugi odluče. To je ono što mnogi parovi naprave kada jedan partner oboli od karcinoma; kada im je život, ili način života ugrožen, ili se ne može nastaviti kao do tad iz nekih drugih razloga. Život nadomak smrti često pouči ljude da puno inteligentnije biraju.
Djeca
Ovo je opis onoga što se sve češće događa u onih nekoliko sati koje djeca svakodnevno provode s roditeljima: Djeca žele pitati nešto svoje roditelje, žele im nešto ispričati ili žele odgovoriti na nešto što su roditelji upravo ispričali i vrlo često dobiju odgovor: “Oprosti dušo, moram se javiti”
Kratkoročno, ova ponašanja frustriraju djecu. Suprotno uvjerenju mnogih odraslih, djeca se ne “osjećaju odbačeno”. Takav osjećaj ne postoji. Kada odrasli kažu da se osjećaju odbačeno to je zato što osjećaju nešto zbog čega misle da su odbačeni. No djeca ne procesuiraju intelektualno svoje osjećaje na ovaj način. Kada ih roditelji odbiju, oni su jednostavno tužni, razočarani, ljuti no kao i uvijek – djeca počinju surađivati s ponašanjem roditelja (prilagode se). Prvo odustaju i nadaju se, a onda se povuku i prestaju se truditi. U dobi od otprilike tri godine djeca počinju kopirati ponašanja odraslih i usmjeravaju se na vlastite ekrane – tablete, TV, a kasnije na pametne telefone.
Kada djeca iz spomenutog istraživanja kažu da im nedostaju roditelji taj osjećaj je koktel nekoliko različitih emocionalnih reakcija i za njih je to značajno iskustvo koje ih oblikuje:
Osjećam se bespomoćno Djeca se osjećaju bespomoćno jer puno priča i osjećaja koje bi voljeli podijeliti sa svojim roditeljima jednostavno ne mogu izraziti zbog stresa koji je izazvan nedostatkom vremena, a ono što im je potrebno je osjećaj sigurnosti, bliskost, povjerenja i aktivna, podržavajuća empatija. Čak i kada se osjećaju ovako bespomoćno, djeca vjeruju da njihovi roditelji znaju najbolje i slijede njihovo vodstvo. Zbunjen/a sam Svaki put kada roditelj prekida kontakt čak i na minutu-dvije, djetetove misli odlutaju i tijek svijesti je ometen. Loše “kratkoročno pamćenje” kao posljedica često frustrira roditelje i oni zaključuju da u stvari to što su zajedno radili i nije bitno. Osjećaj zbunjenosti kod djece prerasta u osjećaj da su glupi.
Ne mogu ti vjerovati Djeca prilično točno primjećuju da je roditelju nešto drugo važnije od njih samih. To rascjepljuje i ometa njihov razvoj i šteti vrlo osjetljivoj samosvijest čiji je najvažniji i najranjiviji dio osjećaj da imaju vrijednost u životu svojih roditelja. Bez obzira koliko puta roditelji dosljedno ponavljali “volim te”, pronalazili izgovore i romantična obećanja za budućnost (poput “Iskupit ću ti se”), šteta je napravljena. U ranom djetinjstvu djeca će povjerovati tim riječima što će ih dovesti do točke kada počinju sumnjati u svoje osjećaje i time je odsječen još jedan veliki komad njihove samosvijesti. Usamljen sam Tijekom svih 10 do 12 godina, koliko traje ovaj proces učenja, djeca se osjećaju usamljeno svaki put kad njihovi roditelji odaberu dati prednost svom pametnom telefonu i za mnogu djecu ta usamljenost definira njihovo postojanje i u drugim društvenim kontekstima. Kod djece prije puberteta to najčešće rezultira općim gubitkom povjerenja i nade da će bilo koja odrasla osoba posvetiti vrijeme da ih posluša i pomogne im da shvate kako su i tko su oni. Kad nastupi pubertet, povući će se iz obiteljskog života i bliskost, uvažavanje i razumijevanje početi tražiti negdje drugdje, često i putem društvenih platformi na internetu. Iz iskustava s telefonskih linija za djecu u dobi od 6 do 16 godina znamo da je puno djece došlo do zaključka kako njihovi roditelji nemaju vremena sjesti s njima. To nije nužno objektivna istina, no to je njihovo iskustvo i zaključak.
Mladi odrasli Psiholozi i savjetovatelji koji rade sa srednjoškolcima i studentima i drugim mladim ljudima između 16 i 25 godina izvješćuju o brzo rastućem broju mladih koji su usamljeni, depresivni, pate od anksioznosti i društvenih fobija, koji su također autodestruktivni. Ovi mladi ljudi općenito govore kako se od rane dobi osjećaju otuđeni od svojih roditelja i ta izolacija uskratila im je mogućnost osjećanja i izražavanja onoga što se u njima događa. Mnogi od tih mladih ljudi sada već i sami postaju roditelji i najvjerojatnije će te nedostatke prenijeti i na svoju djecu, što će dovesti do zastrašujućeg porasta broja djece i odraslih s ozbiljnim mentalnim zdravstvenim problemima. Propisivanje antidepresiva tim mladim ljudima kontradiktorno je kao i kontraproduktivno. Usamljenost i tuga mogu izgledati poput depresije, no to nije isto. Antidepresivi ne čine ništa osim što smanjuju nelagodu i sprječavaju pacijente da se sa situacijom suoče na zdrav način. Djeca i mladi kažu da se od lijekova osjećaju bolje, no to na nijedan način ne dokazuje da zaista jesu bolje. Lijekovi su slab nadomjestak za bliske odnose, a odnosi koji se stvaraju pod utjecajem antidepresiva su površni i kratkotrajni.
Trebamo novi način života Tijekom zadnjih 4-6 godina u nekim su se zemljama radili eksperimenti gdje se djeci zabranilo korištenje pametnih telefona u školama, a obitelji su pokušale živjeti bez njih tjedan ili mjesec dana i više. Pozitivne povratne informacije od svih dobnih skupina bile su nevjerojatne. Poboljšao se školski uspjeh, a roditelji i djeca su bili oduševljeni i brzo su se zakačili za sve što su mogli raditi zajedno. Ovo iskustvo i rastuća svjesnost da nam naš tempo života i prioriteti ne čine ništa dobro daje mi nadu da je velika promjena načina života moguća. Naravno, svaka obitelj će morati stvoriti svoju kulturu i pravila, ali molim vas imajte na umu da cilj ovog projekta nije zaštititi djecu od mogućih oštećenja mozga, nego postići bolju kvalitetu obiteljskog života, bliskosti i intimnosti. Riječ je o tome da budete pristupačni i dostupni svojima najbližima, umjesto da ste stalno dostupni svima drugima. Nemojte čekati da iz naše bijede proizađe novi trend – udružite se sa svojom djecom i drugim obiteljima s kojima ste povezani i odlučite se na dvotjedni eksperiment. Nakon dva tjedna procijenite, prilagodite i pobrinite se da svi znaju da su tri mjeseca minimalno probno razdoblje. Podijelite svoja iskustva na Facebooku i drugim društvenim mrežama i pomozite stvoriti trajni pokret. Ovo su moji prijedlozi:
Sudeći po izvještajima koje smo dobili od obitelji koje su već napravile nešto ovakvo, znamo da je važno da roditelji preuzmu vodstvo, posebno tijekom prva tri mjeseca, a to uključuje redovito praćenje svačijih potreba i rasporeda. Nakon dva-tri mjeseca djeca postanu najuvjereniji provoditelji plana i često inspiriraju prijatelje na ponovno miješanje elektroničkih karata u svojim obiteljima. Preneseno s Medijske pismenosti Jesper Juul odnedavno je član Harfine obitelji izvrsnih autora. U izdanju Harfe izašle su ove njegove, dugo očekivane knjige:
![""]("/slike/juul1_mala.jpg")
![""]("/slike/juul2_mala.jpg")
![""]("/slike/juul3_mala.jpg")
"Na mladima svijet ostaje" jedna je od omiljenih krilatica u našem narodu. No, kao što svi znamo, da bi ti mladi u budućnosti uistinu i postali ljudi na koje se možemo osloniti, potreban je značajan angažman, kako onih koji ih odgajaju tako i njih samih.
Bavljenje sportom
Ljubav prema sportu je izrazito lijepa osobina koju kod djece treba njegovati, bilo da je riječ samo o povremenom "haklu" s prijateljima ili o bavljenju sportom unutar sportskog kluba. Uključivanje u organiziranu sportsku aktivnost koja je primjerena dobi može izrazito povoljno utjecati na razvoj mlade osobe i usaditi joj neke vrijedne kvalitete kao što su odgovornost, upornost, sposobnost za timski rad i dr.
Za sportsku aktivnost je dokazano kako:
Česta roditeljska greška je i prekomjerna briga za djetetov sportski uspjeh što može jako opterećivati dijete i uzrokovati dalekosežne posljedice.
Podrška roditelja
Za dijete koje se bavi sportom potpora okoline je vrlo važna. Koliko će ono biti ustrajno u svom bavljenju sportom, vrlo često ovisi o tome koliko su roditelji spremni uložiti svog vremena u sportsku aktivnost djeteta. Vožnja na trening ili utakmicu, briga o prehrani i pranje dresova samo su neki od poslova koji postaju roditeljska dužnost. Za napredak djeteta je isto tako važna i dobra komunikacija između roditelja i sportskih trenera. Pritom je vrlo važno da roditelji znaju do koje se granice smiju upletati u posao trenera. Autoritet trenera ne bi trebali pred djecom dovoditi u pitanje zato što u suprotnom mogu izazvati zbunjenost kod djece. Česta roditeljska greška je i prekomjerna briga za djetetov sportski uspjeh što može jako opterećivati dijete i uzrokovati dalekosežne posljedice. Za dijete je najvažnije da se na sportskoj aktivnosti dobro zabavlja i druži s vršnjacima. Postavljanje nerealno visokih ciljeva pred njega, može izazvati gubitak vjere u sebe te trajno poremetiti odnos između roditelja i djeteta.
Dobri sportski pedagozi će reći "sporta se treba igrati", a to je vrlo često i najjednostavnija formula za uspjeh.
U odabiru sporta bi trebalo voditi računa i tome kakve su psihičke osobine djeteta.
Koji sport odabrati
Glavni čimbenik pri ovoj odluci bi trebala biti djetetova želja. No u odabiru bi isto tako bilo važno uzeti u obziru tjelesne karakteristike djeteta. Primjerice, ako je dijete po visini među najnižima u razredu, a roditelji su također niski rastom, male su vjerojatnosti za uspjeh tog djeteta u sportovima kao što su košarka i odbojka, u kojima je visina često odlučujući čimbenik za selekciju. Za djecu nižeg rasta postoji mnogo sportova između kojih mogu birati i u kojima njihova visina neće biti limitirajući čimbenik. Između ostalih, to su borilački sportovi, gimnastika, nogomet, stolni tenis, biciklizam i dr.
U odabiru sporta bi trebalo voditi računa i tome kakve su psihičke osobine djeteta. Naime, smatra se kako sportovi u kojima ima fizičkog kontakta nisu prikladni za anksiozniju djecu (sklonu tjeskobi). Stoga je tu djecu najbolje usmjeriti u sportove gdje nema fizičkog kontakta kao što su plivanje, veslanje, tenis, stolni tenis i sl.. Za neke od nabrojenih sportova je nužno imati čeličnu volju, posjedovati fanatičan pristup treningu. Djecu koja su u igri sklonija šali i nemaju toliko snažnu volju, bolje je usmjeriti u neke od sportova u kojima nije nužan toliko fanatičan pristup, a trening pruža veće zadovoljstvo (košarka, nogomet i sl.). I na kraju, čimbenici koji su često puta najvažniji su udaljenost i dostupnost sportskih klubova. U slučaju da roditelj nema mogućnost svakodnevno dijete voziti na trening i dolaziti po njega, zasigurno je da upisivanje na sport koji se trenira na drugom dijelu grada nije baš najbolja opcija. Iako u početku dijete veliku udaljenost do mjesta treniranja ne doživi kao problem, zasigurno je kako će to s vremenom postati veliko opterećenje. U tom bi slučaju upisivanje na neki drugi sport ili pak u manji sportski klub (npr.školski sportski klub) bilo bolje rješenje. U konačnici, za dijete je najvažnije da se druži i zabavlja.
Kada početi sa sportom
Za većinu sportova vrijedi pravilo da je najbolje početi između 6. i 10. godine života jer u tom razdoblju dijete jako brzo usvaja fine i složene kretnje, ako one ne zahtijevaju snagu. No u nekim sportovima kao što su veslanje, rukomet, atletika (posebice bacačke discipline), vrijeme početka treniranja može protegnuti do 14. godine života. Sa sportovima je moguće početi i kasnije, no tada se šanse za neki veći uspjeh u tom sportu smanjuju. No, ni to ne mora biti odlučujući čimbenik, pod uvjetom da je dijete motivirano i da vrijedno trenira.
Sport ne treba doživljavati previše spartanski i djeci treba pružiti mogućnost izlazaka i druženja. Za mladog je čovjeka vrlo važno da bude kompletna ličnost koja će život moći sagledavati iz više kutova.
Krize u sportu
Krize u sportu djeca tipično doživljavaju nastupom puberteta kada postanu jako svojeglavi i počinju preispitivati razloge treniranja, natjecanja i drugog. Isto tako, u tom razdoblju se pobuđuje interes za suprotni spol, izlaske i slično, za koje mladi sportaši u pravilu baš i nemaju previše vremena. Sport ne treba doživljavati previše spartanski i djeci treba pružiti mogućnost izlazaka i druženja.
Za mladog je čovjeka vrlo važno da bude kompletna ličnost koja će život moći sagledavati iz više kutova. No, to je isto tako vrlo dobra prilika da dijete nauči kako je ono samo odgovorno za posljedice svojih postupaka. Ako će previše izlaziti, a manje vremena posvetiti školi i sportu, lako je moguće da će jedno od tih dvaju područja patiti. Poznata je činjenica da će sportaš/ica biti motivirani za trening dokle god budu osjećali napredak u sportu. Ako on izostane, moguće je da će izgubiti interes za sport. U tom je trenutku vrlo važna uloga roditelja koji bi djetetu trebao biti potpora da prebrodi krizne trenutke i pokuša ustrajati u sportu. Iako upornost možda ne donese neke značajnije rezultate, važno je dijete naučiti da se ne smije predavati pred prvim naznakama poraza. Kako u sportu, tako i u životu.
Preneseno s Pliva zdravlja
U organizaciji nakladničke kuće Harfa održat će se edukativno predavanje namijenjeno roditeljima, odgojiteljima, učiteljima, psiholozima i drugim stručnjacima koji se bave odgojem i obrazovanjem djece na temu NTC-sustav učenja pod nazivom Kako uspješno razvijati IQ djeteta kroz igru?. Održat će se u Splitu 7. 6. 2013. u 16 sati u Gradskoj knjižnici Marka Marulića (Ulica Slobode 2).
Predavač je autor NTC-sustava učenja, dr. Ranko Rajović, predsjednik Odbora za darovite međunarodne udruge Mensa i UNICEF-ov suradnik na projektu ranog poticanja intelektualnog razvoja kod djece.
NTC-sustavom podiže se intelektualni potencijal djece te se razvija brzina razmišljanja i zaključivanja – tzv. funkcionalno znanje.
Činjenica je da inteligencija ne ovisi samo o broju nervnih ćelija (genetski potencijal) nego i o vezama među neuronima (sinapsama). Period do sedme godine života najdragocjeniji je za formiranje novih veza. KAKO STIMULIRATI VELIKE POTENCIJALE NAŠIH MALIŠANA PRIJE POLASKA U ŠKOLU (I U ŠKOLI) pitanje je na koje će nam odgovoriti Dr. Ranko Rajović tijekom predavanja i seminara.
U vrtićima nekoliko hrvatskih gradova – Dubrovnika, Velike Gorice, Rijeke, Zadra i Zagreba – nedavno je u obliku pilot-projekta počela primjena NTC-sustava učenja. Riječ je o metodi koja povezujući saznanja medicine i pedagogije pomaže povećanju intelektualnih sposobnosti djece, i to na temeljnoj, biološkoj razini, te pomaže podizanju razine funkcionalnog znanja i zaštiti darovitosti.
NTC-sustav učenja usmjeren je prema razvoju kognitivnih sposobnosti djece. Sustav se temelji na istraživanjima koja upozoravaju na činjenicu da mozak uspostavlja 75% svih neuronskih sinapsi do dobi od 7 godina, a od toga 50% sinapsi nastane već do dobi od 5 godina. Ovaj argument nam se čini dovoljno uvjerljivim da posvetimo veliku pozornost predškolskoj dobi, efektivnosti učenja i korištenju dječjeg pamćenja. Ukoliko naše formalno osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje radi s tada već samo 25% preostalih mogućnosti korištenja potencijala mozgovnog kapaciteta, onda je za nas važno kako se razvija dijete do 7. godine života.
NTC-sustav učenja dr. Ranka Rajovića (Nikola Tesla centar – Odsjek Mense za darovite) primjenjuje se na različite načine u 14 europskih zemalja. On podrazumijeva učenje utemeljeno na teorijskim osnovama neurologije, neuropsihologije i drugih znanosti, posebno pedagoških – obiteljske pedagogije, didaktike i metodike za predškolski i osnovnoškolski uzrast. Ovaj sustav učenja predstavlja operacionalizaciju teorijskih spoznaja navedenih znanstvenih disciplina, što je dobar pokazatelj kako povezivati teoriju s obrazovnom praksom. Pritom je riječi se o novom pristupu učenju, u kojem dominira misaona aktivnost djeteta i njegov uspješan razvoj. Sustav je vrlo dobro i detaljno razrađen, primjenjiv u obitelji, predškolskim ustanovama te u razrednoj nastavi osnovne škole. Program nudi načine prepoznavanja darovite djece, njihove karakteristike i putove ka povećanju IQ-a, razvoja sposobnosti i stvaralačkog mišljenja. Naglašava se važnost obitelji i šire društvene zajednice (vrtići, škole, centri za darovite) u razvoju darovite djece. NTC-sustav učenja ozbiljno će poljuljati opravdanost tradicionalnog rada sa djecom.
Prijava i informacije:
Kotizacija za predavanje iznosi 100,00 kn.
Prijavu kotizacije napravite OVDJE ili na:
e-mail: ntc@harfa.hr
Tel.: 021/22 24 63, fax: 021/22 25 85
Kontakt osoba: Irena Orlović; tel. 098/30 55 34
Nakon predavanja dobivate potvrdu o stručnom usavršavanju na temu "Kako uspješno razvijati IQ djeteta kroz igru?"
Što bismo trebali znati o odnosima među djecom i što roditelji mogu učiniti kako bi se djeca uspješno sprijateljlila s vršnjacima…
Kada djeca postaju svjesna druge djece i kada se zapravo žele igrati sa drugom djecom?
Djeca počinju primjećivati drugu djecu s oko 9 mjeseci, a s godinu dana uspostavljaju prvi kontakt, s time da osoba od povjerenja mora biti u blizini kako bi se osjećali sigurno. S oko godinu i pol već počinje određena interakcija, u vidu primjetne želje djeteta da se približi drugoj djeci. Te početne faze igranja mogu biti prilično nespretne pa čak i neugodne, jer je učenje socijalnih vještina dugotrajan proces. Ipak, do treće godine, djeca se s vršnjacima uglavnom igraju na način da se u istom prostoru igraju zasebno, fokusirani svaki na svoju igru.
Tek s oko tri godine djeca stječu svoje prve prijatelje. Trogodišnjaci će nerijetko svojim prijateljima nazivati djecu koja su nešto starija od njih, a koja su ih dojmila svojom igrom. U toj dobi, djeca koja idu u vrtić, počinju se družiti s vršnjacima, koje opisuju kao djecu koju vole i s kojom se najradije igraju.
Što su djeca starija, važan dio prijateljstva postaje i uzajamno pomaganje i dijeljenje.
Kako potaknuti dijete da ima pozitivne odnose sa svojim vršnjacima?
Dom je mjesto na kojem sve počinje. Djeca kod kuće promatraju i uče kako dijeliti, kako razgovarati s drugima. Imaju li vaša deca pozitivne odnose sa svojom braćom i sestrama? Imaju li pozitivan odnos s vama?
Na međusobne odnose mlađe djece i razvijanje njihovih prijateljstava, bitno utječe njihov odnos s roditeljima. Ukoliko rastu u stabilnom i poticajnom okruženju, veća je vjerojatnost da će imati više prijatelja i bolje se snalaziti u socijalnim odnosima i situacijama. Zato pokazujte svojem djetetu ljubav i izbjegavajte kritike, kako bi vaše dijete imalo samopouzdanja.
Iako svi preduvjeti mogu biti ispunjeni, neka djeca teže sklapaju prijateljstva. Uz pravi poticaj i podršku, i oni mogu naći prijatelje.
Kako roditelji mogu pomoći djeci u pronalaženju prijatelja?
Roditelji trebaju saznati tko je njihovoj grupi u vrtiću ili razredu njihovog djeteta. Svakako ćete saznati više ako upoznate roditelje te djece. Bolje upoznavanje možete i sami predložiti kroz neku zabavnu aktivnost; proslavu rođendana, zajednički odlazak u kazalište, gledanje crtića, skupljanje i razmjenu sličica, zajednički odlazak u vrtić ili školu. Zasigurno ima još roditelja koji bi se htjeli povezati.
I u parku ili igraonici ćete vjerojatno biti u prilici povezati se s nekom obitelji vršnjaka vašeg djeteta. Roditelji ponekad misle da će djeca automatski sklapati prijateljstva. Prijateljstvo je teško razvijati ako se prijatelji ne viđaju redovno, pa je ponekad dobro kad se uključe i roditelji.
Pri uključivanju roditelja, važno je da roditelji pronađu najbolji način za posredovanje. Ono treba biti diskretno, uz poštovanje posebnosti i želja djece.
Slobodne aktivnosti (što naročito može pomoći darovitoj djeci koja znaju biti na neki način izolirana), također otvaraju mogućnosti za upoznavanje drugih. Prijateljstvo se zasniva na zajedničkim interesima, pa se kroz takve aktivnosti često stvaraju prijateljstva. Ukoliko kod djeteta primjećujete određene sklonosti, usmjerite ga na aktivnosti koje to razvijaju jer će tamo biti i djeca s kojom će se razumjeti.
Ako je dijete bojažljivo i povučeno, ne pokušavajte ga odmah približiti većoj grupi djece, već jednom djetetu ili dvoje, a onda se malo odmaknite. Dajte djeci dovoljno vremena da pokušaju uspostaviti kontakt, a tek ako se to ne dogodi, malo pomozite. Pritom nemojte inzistirati. Djeca moraju imati dovoljno slobodnog prostora u izboru prijatelja.
Razgovarajte s djetetom o prijateljima i prijateljstvu. Čitajte i pričajte priče, pogledajte koji crtić na tu temu. Tako ćete doznati što vaše dijete želi i koliko mu je prijateljstvo važno. Ponekad su djeca, u nekim razdobljima odrastanja, uronjena u svoj svijet, pa im druženja nisu toliko važna. Zato pripazite da svoje potrebe i želje ne zamijenite za djetetove.
Pomozite djetetu da nauči kako će se uključiti u grupu, kako se igrati kada je na njega red i poštovati pravila. To ćete najjednostavnije učiniti kroz igre kod kuće, odnosno, kroz igre pretvaranja u kojima ćete "igrati" uloge.
Odgojitelji ili učitelji mogu pomoći povučenoj djeci da u grupi lakše sklope prijateljstvo. Porazgovarajte s odgojiteljem/odgojiteljicom. On/a će vam reći svoje mišljenje koje treba poslušati jer je u prilici sagledati situaciju iz manje subjektivnog kuta.
Posredovanje roditelja ne znači da trebate rješavati djetetove probleme umjesto djeteta, već da mu trebate biti savjetnik i podrška. Iz svake se životne situacije može izvući nešto dobro, prije svega iskustvo i pouka. Najvažnije je da učinite sve što je u vašoj moći kako se dijete ne bi osjećalo neuspješnim, a to po potrebi uključuje i savjetovanje s psihologom.
Još neka pitanja…
Kako se postaviti kod neiskrenog ponašanja?
Djeca znaju reći: "Ti si moj najbolji prijatelj!", a nedugo zatim tog "najboljeg prijatelja" ignorirati ili čak ogovarati. Takva je situacija naročito teška za dijete koje doživljava neiskrenost. To nema veze s popularnošću u grupi. Djeca se ponekad tako ponašaju jer su u potrazi za najboljim prijateljem, a ponekad se radi o njihovom stavu. Bez obzira u kojoj se ulozi dijete našlo, o tome treba razgovarati. Ukoliko se vaše dijete osjeća odbačenim, usmjerite ga na druženje s nekim drugim djetetom. Ukoliko pak primijetite da vaše dijete odbacuje druge, pokušajte saznati što stoji iza toga.
Razvijajte svoje socijalne odnose, pokazujte prema drugima razumijevanje i suosjećanje i njegujte svoja prijateljstva. Pomozite djeci da shvate svoje i tuđe osjećaje.
Isto tako, objasnite djeci da svako prijateljstvo ima svoje uspone i padove. Svi smo mi iskusili nesuglasice i svađe s prijateljima.
Treba li poticati dijete da bude popularno?
Skoro sva djeca žele biti popularna. Roditelji trebaju poticati dijete da razvije svoju posebnost, a preko toga i svoj vlastiti stil. Način na koji djeca ponekad opisuju same sebe, odraslima može zvučati smiješno: "Ja sam super!", ali takva izjava im omogućuje da budu zadovoljna sobom. Aktivno slušajte djecu i dozvolite im da slobodno izražavaju svoje osjećaje i stavove, naravno, bez da time povrjeđuju druge.
Preneseno s Roditelji.hr
Autor i klinički psiholog Kay Redfield Jamison piše: „Djeci trebaju sloboda i vrijeme za igru.“
Igra nije luksuz. Igra je neophodna. Kroz nestrukturiranu, otvorenu i kreativnu igru djeca uče pravila svijeta koji ih okružuje. Dok se igraju u prirodi, djeca istražuju svim svojim osjetilima, otkrivaju nov život, stvaraju bolje svjetove i međusobno pregovaraju da bi stvorili okruženje pogodno za igru.
1. Igra u prirodi aktivnost je koja obuhvaća sva osjetila. Dok su vani, djeca će vidjeti, čuti, omirisati i dodirnuti stvari koje im nisu na raspolaganju dok se igraju u zatvorenim prostorima. Njihov mozak radi na jedinstven način dok obrađuje te nove poticaje.
2. Igra u prirodi spaja neformalnu igru i formalno učenje. Dok se igraju vani, djeca mogu na praktičan način primijeniti koncepte koje su naučila u školi. Primjerice kada vide i dodirnu korijenje stabla, podsjetit će se kako je njihov učitelj govorio o načinu na koji se biljke hrane.
3. Igra u prirodi stimulira kreativnost. Robin Moore, stručnjak za dizajniranje okruženja za igru i učenje, kaže: „Priroda i prirodni materijali potiču bezgraničnu dječju maštu i služe kao sredstvo inventivnosti i kreativnosti.“ Stijene, kamenje i zemlja daju neograničene mogućnosti za igru koje se svaki put kada dijete iziđe van mogu prikazati na drugačiji način.
4. Igra u prirodi je otvorena. Ne postoji uputa za igru u prirodi. Djeca sama stvaraju pravila i u tom procesu na unikatan način koriste maštu, kreativnost, inteligenciju i pregovaračke sposobnosti.
5. Igra u prirodi smanjuje nervozu. Vrijeme provedeno vani psihološki smanjuje nervozu. Djeca su nakon boravka u prirodi otvorenija i opuštenija kada se vrate u tradicionalnije okruženje u kojem uče.
6. Igra u prirodi povećava raspon koncentracije. Vrijeme koje djeca provedu u nestrukturiranoj igri na otvorenom prirodno povećava njihovu koncentraciju. Djeca koja imaju problema sa zadacima koji uključuju olovku i papir ili duže mirno sjedenje često su mnogo uspješnija nakon vremena provedenog vani.
7. Igra u prirodi je maštovita. Zato što ne postoje obilježja, prethodno začete ideje i pravila, djeca moraju razumjeti svijet oko sebe. U takvu načinu igre djeca koriste svoju maštu onako kako je ne koriste kada se igraju u nekom zatvorenom prostoru.
8. Vrijeme provedeno u prirodi razvija poštovanje prema drugim živim bićima. Djeca razvijaju empatiju, sposobnost da uoče osjećaje drugih ljudi tako što se igraju sa stvorenjima u prirodi. Promatranje bubice, lastavice ili vjeverice koja juri uz drvo daje djeci mogućnost da uče od drugih i tako rastu.
9. Igra u prirodi potiče efikasnije rješavanje problema. Dok djeca upravljaju svijetom u kojem su sama odredila pravila, moraju naučiti što funkcionira, a što ne, koji način donosi uspjeh, a koji promašaj, kada da nastave s pokušajima i kada da stanu.
10. Igra u prirodi potiče sposobnosti tolerancije. U okruženju gdje djeca stvaraju zabavu pojavit će se prirodne vođe. Jedno će dijete dominirati u objašnjavanju kako da se igra odigra, dok će drugo uživati u postavljanju fizičkih izazova u igri s preprekama. Pritom se aktiviraju i potiču svi načini razvijanja tolerancije.
11. Igra u prirodi proširuje vokabular. Dok se igraju vani, djeca će možda vidjeti žir, vjevericu i kumulusne oblake. Kad se susretnu s tim, njihov će se rječnik proširiti onako kako se nikada ne bi mogao da su ostala u zatvorenu prostoru.
12. Igra u prirodi poboljšava sposobnost slušanja. Dok djeca pregovaraju o pravilima izmišljene igre, moraju dobro slušati jedni druge, pitati za objašnjenje i razrađivati detalje objašnjenja onako kako ne moraju kada igraju poznate igre u zatvorenom prostoru.
13. Igra u prirodi poboljšava sposobnost komunikacije. Nisu jasna pravila izmišljene igre? Djeca nisu sigurna kako da se popnu uz drvo ili naprave kućicu za ptice? Djeca moraju naučiti ispitivati i razjašnjavati da bi razumjela kao i objasniti tako da bi drugi razumjeli njih.
14. Igra u prirodi potiče suradnju. Onda kada nije jasno postavljeno tko pobjeđuje, a tko ne, djeca surađuju da bi postigla cilj. Možda će zajedno prijeći poligon s preprekama koja su napravila ili će ujedinjenim snagama napraviti kućicu za ptice. Zajedno stvaraju kompromise i surađuju da bi postigla željeni ishod.
15. Vrijeme provedeno u prirodi pomaže djeci uočiti dizajn. Priroda je savršeno dizajnirana. Latice cvijeća, žile na listu, kora drveta – to su sve uzorci koji oslikavaju savršen dizajn našega Tvorca. Stvaranje uzoraka ključna je sposobnost za ranu matematiku.
16. Igra u prirodi pomaže djeci uočavati sličnosti i razlike. Sposobnost sortiranja predmeta i uočavanja sličnosti i razlika među njima također je važna osobina za uspjeh u matematici. Vrijeme provedeno u prirodi pruža brojne mogućnosti za sortiranje.
17. Vrijeme provedeno u prirodi poboljšava imunološki sustav djece. Zdrava djeca bolji su učenici. Kada djeca provode sve više vremena vani, njihov imunološki sustav jača, čime se smanjuje izostajanje iz škole zbog bolesti.
18. Igra u prirodi povećava razinu fizičke aktivnosti. Djeca koja se igraju vani vjerojatno neće biti pretila i vjerojatno će biti aktivnija u školi. Djeca koja se u slobodno vrijeme igraju vani lakše će se koncentrirati na učenje u učionici.
19. Vrijeme provedeno u prirodi povećava upornost. Igre u prirodi često traže upornost. Djeca moraju stalno iznova pokušavati ako im eksperiment ne uspije. Ako grana ne dosegne drugu stranu potoka ili ako kora drveta ne pokrije sasvim njihovu kućicu za vile, moraju pokušavati dok ne uspiju.
20. Igra u prirodi je zabavna. Sretna djeca uspješna su u školi. Djeca su prirodno sretna kada se kreću, igraju i stvaraju u prirodi. To im zadovoljstvo otvara nove vidike za eksperimentiranje, učenje i razvijanje.
Fotografija: freepik.com
Marianne Dubuc: Lav i ptica
Piše: Anda Bukvić Pažin
Ilustracije: © Marianne Dubuc
Jesi li čitala Lava i pticu?, upitala me urednica ovoga portala, a ja sam pomislila da sigurno jesam, jer zvuči kao nešto što su svi pročitali – kao priča poznata iz vrtića, iz osnovne škole, kao basna, pomalo i kao vic. Zvuči kao nešto što je svatko čitao, da, ali nitko se više ne sjeća točno o čemu se radi. Pa sam potražila Lava i pticu, i već pri prvom čitanju shvatila da je to drukčija priča, vrlo malo nalik onima koje su mi čitali u djetinjstvu i koje sam sama sebi čitala nekad poslije.
Ova priča govori sve, a ne izgovara puno, pokazuje, a ne objašnjava, crta dvodimenzionalno, ali sa svake stranice iskaču i treća i četvrta dimenzija. Nije basna, jer nema onoga što se u basnama zove poučan kraj – nema dociranja, nema završetka niti gotovih rješenja, jer nema ih ni u životu. I sada, nakon pedeset puta u zadnjih deset dana, mogu reći da sam pročitala Lava i pticu. I preporučila bih svakako da ih i vi pročitate.
ZIMA UDVOJE
Priča počinje jednog jesenskog dana, dok Lav rumenih obraza i u kombinezonu od trapera obrađuje svoj vrt. Radeći tako marljivo i koncentrirano, pronađe ranjenu pticu. Odmah se sažali i odluči pomoći: povije joj ozlijeđeno krilo. Međutim, ptica ne može nastaviti put na jug sa svojim jatom pa joj Lav ponudi da s njim provede zimu.
Već je prohladno – i ne znam zašto je Lav bos, mogao bi se prehladiti, jer ptičica se smrzava – pa je Lav smjesti u svoju grivu i tako ponese kući. Pomno uređena kupolasta jazbina po svojim biranim detaljima pomalo podsjeća na kućicu Ježurke Ježića: udobna je i topla, i unutra Lav ima sve što mu treba za rad i za zasluženi odmor. Kad nastupi prava zima, njih dvoje prepuštaju se dnevnim i večernjim ritualima i skladno provode snježno i hladno godišnje doma. „I tako, dan za danom, prolazi zima udvoje.“
Nakon jeseni i zime, Lav s rukama u džepovima i šeširom ušeta u proljeće: opet počinju radovi u vrtu, i vraćaju se selice. Ptica se vraća svome jatu, i to Lava vidljivo kosne. Teško mu je, ali nastavlja bez nje, raditi sve što je i prije radio, živjeti u skladu s prirodom, od kasnog proljeća preko cijelog dugog ljeta. Jer „život je takav“.
Ali život je, osim što je takav, jedan veliki neprekinuti krug, i sve se vraća odakle je poteklo, pa tako i ova priča: iznova nastupa jesen, ptice opet putuju na jug. Sve osim naše ptice, odnosno Lavove ptice – ona se vraća svome prijatelju da skupa provedu još jednu hladnu zimu. On joj kaže – ili ona njemu, svejedno, jer oboje isto misle: „Ove zime nam neće biti hladno jer smo zajedno“. I to je kraj – ili početak, kako god želite, ali sretan je u svakom slučaju.
![""]("/slike/lav-i-ptica_b_03.jpg")
C'EST LA VIE
Ova netipično duga slikovnica s netipično malim brojem riječi djelo je grafičke dizajnerice i ilustratorice Marianne Dubuc, Kanađanke čije radove objavljuju veliki nakladnici u 15 svjetskih zemalja. Čim uzmete slikovnicu u ruke, jasno vam je da je riječ o autorici koja radi primarno slikama. I nije to slučaj samo u Lavu i ptici (Le lion et l'oiseau): njezina prva uspješnica bila je slikovnica More (La mer), potpuno bez teksta, o mački i letećoj ribi koje kreću u dugu i uzbudljivu pustolovinu.
Slika i tekst samo su mediji za prijenos poruke, jer začetak svega ipak je priča. A ta priča, kao i sve dobre priče, seže u djetinjstvo: kao jedino dijete, Marianne Dubuc se često vezivala uz druge ljude, koji bi onda nestali iz njezina života, ili ona iz njihovih. Izgubili bi kontakt, i zbog toga je znala biti jako tužna. Onda je jednom njezina mama, vidjevši po tko zna koji put suze zbog rastanka, rekla da je to tako u životu – ljudi odlaze, ali opet će se vratiti, za deset godina, manje ili više. A ako se ne vrate, onda treba naučiti živjeti s tim. I to je jedna od osnovnih poruka koju nosi ova knjiga: C'est la vie.
Od te je priče iz života autorica krenula slikati grube skice. Nije joj bilo teško izabrati životinjske protagoniste – ova umjetnica zapravo ne voli crtati ljude u svojim knjigama, jer, kaže, još nije našla modus da ih prezentira na zadovoljavajući način. Na kraju su ilustracije zaživjele u kombiniranoj tehnici koju je prvi put iskušala za ovu slikovnicu: najprije je crtala vodenim bojama pa konture iscrtavala olovkom – to joj je omogućilo da crta najspontanije što može, jer olovku uvijek može izbrisati. Toj je kombinaciji još dodala drvene bojice, i nastale su jednostavne, ali tople i dirljive slike s promišljenom kompozicijom i gotovo kinematografskom strukturom u kojoj se izmjenjuju krupni planovi i široki kadrovi. Tako filmski posloženoj naraciji tekst gotovo i ne treba, ali autorica ga je ipak uključila, kao smjerokaz kroz osnovnu priču.
LJEPOTA U DETALJIMA
Čitateljski uron u ovu slikovnicu posebno je iskustvo. Ponajprije, ona svojim formatom i tvrdim koricama podsjeća na ne baš tanku knjigu. Zapravo, to je najdeblja slikovnica s najmanjim brojem riječi koju sam ikada imala u rukama. Autorica sama kaže da joj je cilj bio postići savršenu ravnotežu slike i teksta, ali činjenica da su ovdje slike ipak u prvom planu zapravo je osvježavajuća: nekako upravo slike redovito bivaju zaboravljene kad se govori o slikovnicama.
Cjelina Lava i ptice, osim što je napravljena od papira, napravljena je i od tišine: s jedne je strane ta odsutnost ili oskudica teksta, a s druge prozračne, čiste ilustracije. Priča jednostavno diše, i daje vam prostor da i vi sudjelujete u njezinu stvaranju. Pripovijedanje je to koje neke stranice ostavlja praznima, neke tek djelomično popunjenima, servira vam detalje i daje vremena da zastanete nad njima, bez osjećaja da ste ispali iz priče.
A kakvi su to detalji tek! Oni koji bi djeci lako mogli ostati za cijeli život, jer se takve jednostavne, a snažne slike nedvojbeno vežu uz rane misli i osjećaje. Ptica u gnijezdu od lavlje grive. Lav čita knjigu (ne slikovnicu), udobno zavaljen u stolcu za ljuljanje. Osebujan par prijatelja za stolom, dok večeraju skupa. Ptica koja spava u Lavovoj papuči (moja omiljena). I Lav, žalostan i mali u donjem desnom kutu desne stranice, sa šeširom koji skida u znak predaje i pozdrava dok gleda svoju prijateljicu kako leti, prema gornjem lijevom kutu, i na sljedećoj stranici potpuno nestane.
![""]("/slike/lav-i-ptica_b_01.jpg")
Djecu će bez sumnje oduševiti i slike i detalji, a i Lav i ptica će im sa svojim raznovrsnim izrazima lica postati dobri prijatelji.
Osjećaji su veoma važni i posebno naglašeni u cijeloj slikovnici: po licu, držanju tijela, po okolnom kontekstu i po načinu slaganja priče vidi se Lavova sreća i zadovoljstvo, a onda i njegova tuga pri odlasku ptice. Autorica daje svojevrstan pregled prije i poslije: sve što su radili skupa tijekom zajedničke zime, Lav poslije ponavlja sam, i djeca jasno mogu vidjeti koliko mu teško pada samoća kad je iskusio lijep život udvoje. Snužden je i bezvoljan za večerom, previše tužan da bi, kako običava, čitao knjigu pored kamina, a papuče su mu razbacane i prazne.
VJEČNO VRAĆANJE ISTOG
Dobre slikovnice djecu mnogo toga nauče, i rade to bez forsiranja i nenametljivo. Pa što njih (i nas) Lav i ptica mogu naučiti? Istu lekciju koju je i autorica naučila od svoje majke i koja je bila okidač za ovu priču: život se sastoji od dolazaka i odlazaka, rastanaka i sastanaka.
Neočekivano prijateljstvo između dvoje začudnih protagonista nema u sebi didaktički potencijal, jer djeci tu nema ništa čudno: za njih Lav nije grubi mesožder, već on uzgaja i jede mini rajčice iz svoga vrta i ribu koju ulovi ljeti na jezeru. I logično da ptica pere zube nakon večere, skupa s Lavom, stojeći na njegovoj glavi, kad je zrcalo postavljeno tako visoko.
Osim što je mini-lekcija iz života kao vječnog vraćanja istog, ova nas slikovnica uči da i priroda funkcionira na jednako kružan način.
Neke ilustracije jasno upućuju na mijene godišnjih doba: prepoznatljivi motivi poput suhog lišća, vjesnika proljeća, tople odjeće i sanjki, kupanja i ribolova. Ali ima i onih čije su naznake suptilnije, poput slike noći koja se uz manje varijacije pojavljuje na početku i na kraju slikovnice. Vidi se da je mrak i da vlada bockava hladnoća, zvijezde su velike i trepere na stranici, dim izlazi iz dimnjaka, a jednostavna slika odiše mirom i oštrom svježinom koju znamo iz vremena kad je i bablje ljeto već davno prošlo, i nema više šanse da se vrati dok priroda ne okrene puni krug.
![""]("/slike/lav-i-ptica_b_04.jpg")
Šturi prikazi Lava i ptice uvijek naglašavaju da je to priča o prijateljstvu. I jest, ali je jednako tako i priča o rastanku, i o usamljenosti. Uči djecu o empatiji, i pokazuje da smo potrebni jedni drugima, i da nijedan čovjek nije otok, niti može zauvijek biti nalik vrijednom Lavu koji živi sam i radi sezonske poslove. Ali u redu je i to povremeno biti, kao što je u redu i biti tužan i potišten. Jer ništa ne traje vječno, „jednoga dana ponovno dođe lijepo vrijeme“, i život je takav.
MAGIJA PRAZNE STRANICE
Ova umjetnički vrijedna, sofisticirana i edukativna knjiga za djecu pokazala se kao određeni rizik i pomalo sklisko područje za nakladnike u svijetu. Objavljena je u dvadesetak zemalja, i u nekima je izmijenjena na zanimljivo kompromisan način.
Naime, neki dijelovi slikovnice ne sadrže ni tekst ni ilustraciju: to su bijele, prazne stranice koje efektno dočaravaju da je došla zima, bjelina i tišina. Snijeg je preko dvije stranice zatrpao i slike i tekst, a nakon tog bijelog pejzaža na idućim će stanicama proviriti šafran, kao prvi vjesnik proljeća.
![""]("/slike/lav-i-ptica_b_02(1).jpg")
U Americi je nakladnik procijenio da će čitatelji pomisliti da je riječ o tiskarskoj pogrešci, pa su u dogovoru s autoricom maknuli te potpuno prazne stranice iz sredine knjige. A na Amazonu se slikovnica prodaje uz napomenu: „Prazne stranice nisu tiskarska pogreška, već dio pripovijedanja. Snijega je sve više, dok ne napada toliko da životinje vide jedino bjelinu."
***
Slikovnicu je kod nas objavila nakladnička kuća Harfa, poznata pod geslom Knjige koje vole djecu, i ovo je prva slikovnica u njihovom nakladničkom nizu – nadamo se, nikako i posljednja.
Hrvatski nakladnik nije smatrao da bi prazne stranice mogle biti problem – i s pravom se uzdao u inteligentne čitatelje, djecu i njihove odrasle, od najranije do pozne dobi. Format je dobar, korice izdržljive, uvez čvrst, a papir dobar i otporan na duga čitanja.
Jedino, oprez: kao što prazne stranice izmamljuju stanku u razmišljanju i nameću potrebu za razgovorom, tako djeci pri pogledu na praznine i bjeline obrve poskoče, a u oku zaiskri ideja. Moji su bili oduševljeni što je na stranice pao snijeg i ništa se pod njim ne vidi, ali već u sljedećem trenutku zlatne ribice su zaboravile, i tražili su bojice da docrtaju kadar na praznim stranicama. Svaka stranica magnet je za intervencije, a prazne i poluprazne posebno – nemojte reći da vas nisam upozorila.
***
Preuzeto s portala Moderna vremena.
Podučavanje djece istinskoj zahvalnosti može se razvijati kroz male promjene u svakodnevnom životu, a dugoročno može donijeti mnoštvo koristi za njihovo blagostanje. Zahvalnost je način da cijenimo ono što nam je dano i saznanje što taj dar donosi u naš život.
No, zašto je važno učiti djecu zahvalnosti?
Istraživanja pozitivne psihologije objavljena u Harvard Healthu su pokazala da je istinska zahvalnost ‘snažno i dosljedno povezana s osjećajem sreće‘, što znači da ako naučimo kako biti zahvalni, prednosti zahvalnosti se prenose i na druga područja našeg života te postajemo sretniji ljudi.
Kada djeca prakticiraju zahvalnost postaju sretnija i uspješnija u školi, imaju značajnije odnose s drugim ljudima, te ono što je najvažnije, nose tu zahvalnost i pozitivnost u svoju adolescenciju i u odrasli život.
Ako odrasli imaju poteškoće u poimanju koncepta istinske zahvalnosti, kako mogu naučiti djecu da prakticiraju ovakav način života? Donosimo pet jednostavnih načina kako učiti djecu zahvalnosti.
1. Budite primjer kako se zahvalnost prakticira
Djeca uče o životu promatrajući odrasle u svom životu. Roditelji, učitelji, braća i sestre i ostali imaju ogromnu ulogu u procesu kako djeca uče pravilno ponašanje. Kada prakticirate ono što djecu podučavate postaje pravi primjer za zahvalnost. Jednostavni načini su razgovori s djecom svakoga dana o stvarima na kojima ste zahvalni. Neka svatko navede nekoliko stvari, bez obzira koliko se činile ‘malene’.
2. Darujte one koje volite
Velikodušnost prema drugima uključuje razmatranje kako se određena osoba osjeća, razmišljanje o tome što se njoj sviđa, te kako cijeni nešto što dobije od nas. Baš kao da su uloge zamijenjene. Posebno oko sezone blagdana, zabavna aktivnost je potaknuti djecu da sastave sekundarnu listu. Uz listu želja za darove, neka sastave listu s darovima za ljude koje vole.
3. Ohrabrite svjesnost
Svjesnost se prakticira na način da smo svjesni kako se osjećamo i pozitivnosti svakog trenutka, umjesto da razmišljamo što nosi budućnost ili što je bilo u prošlosti. Kada provedete vrijeme u zahvalnosti za sve što se događa oko vas, podržavate praksuzahvalnosti.
4. Donirajte drugima
Kada djeca prerastu svoje igračke i dobiju nove za blagdane i rođendane, možete ih učiti zahvalnosti tako da stare igračke darujete humanitarnim organizacijama ili djeci koja bi ih mogla trebati. Djeci nije uvijek jednostavno prepustiti stare igračke, ali podsjetite ih da na taj način usrećuju drugu djecu. Također, tako učite djecu zahvalnosti i za nove igračke. Igračke možete zajedno odabrati te na taj način ohrabrujete i zahvalnost i suosjećanje kod djece.
5. Ostavljajte poruke zahvalnosti
Kada primite dar ili netko učini nešto lijepo za vas, možete napisati poruku zahvalnosti što pokazuje koliko cijenite gestu druge osobe i pomaže u izgradnji značajnog odnosa. Možete ohrabriti djecu da na papir napišu poruku zahvalnosti ili nacrtaju crtež po svom izboru kako bi pokazali da cijene gestu druge osobe.
Učenje malenih znakova zahvalnosti će pomoći djeci da steknu naviku te prakticiraju zahvalnost tijekom odraslog života.
Preneseno s portala Udahni.com
Da, ja sam mama tog prelijepog „razmaženog“ dječaka, koji se često na javnom mjestu ponaša „nedolično“: baca se po podu, vrišti, razbacuje stvari oko sebe, udara svoju mamu i čupa je za kosu, grize.
Svaki put tim neželjenim „scenama“ dobijemo publiku, koja nam posveti veliku pažnju, sve oči budu uprte prema nama. Iza tih osuđivačkih pogleda vrlo često čujem komentare toliko tiho upućene da ih čujem kao da mi glasno šapuću na uho: „Vidi kako joj je to dijete samo neodgojeno“, „Vidi tog derišta“, „Bože me sačuvaj takvog djeteta“ i sl. U takvim situacijama ostajem smirena, ponekada ignoriram njegovo ponašanje, tako da ne udovoljavam većini, ne histeriziram, ne paničarim, u očima okupljene gomile postajem „bezobzirna i bezosjećajna mama“.
Bole me zgroženi pogledi neupućene okoline koja mog divnog sina smatra nemogućim i razmaženim, a on je sve samo ne to. Moj sin ima autizam.
Naša publika to ne vidi. Vrlo često to prešutim jer ako kažem riječ autizam, publika se razbježi brzinom kao da ste zaprijetili: „Imam tempiranu bombu!“.
Moj sin ne govori. On nije u stanju izraziti svoje želje i potrebe na način kao druga djeca, ali to ne znači da ih nema. Frustriran je jer mu je možda vruće, žedan je ili se boji nečega. To ni sama nikada ne znam. On je dijete kao i sva druga djeca, ali se njegov način komuniciranje razlikuje od ostalih.
Ima potrebu igrati se s drugom djecom, raditi u njihovu društvu isto što i oni, iako je u većini tih stvari nespretnijih od njih, ali zato je u mnogim drugima – puno bolji.
On nije bolestan niti manje vrijedan, on je samo „drugačiji“, a biti drugačiji ne znači ništa osim upravo to – da ste drugačiji.
Velika je ljepota u svakoj različitosti i baš nas to čini posebnima.
Moj sin se ne razumije u skupe igračke, njemu ništa ne znači hoćete li mu pokloniti nešto što košta čitavo bogatstvo ili jedan mali autić jer on stvari mjeri po vlastitoj ljepoti, a ne tržišnoj vrijednosti.
Najiskrenije je dijete koje ćete ikada sresti jer ne razumije skrivene namjere, zagrlit će vas najtoplijim zagrljajem čak i ako vas uopće ne poznaje.
On zna satima samo gledati kroz prozor. Satima se može diviti krošnjama koje se njišu na vjetru, promatrati oblake, ptice , rakete, avione, mnoge prelijepe detalje koje mnogi od nas odavno više nisu u stanju zamijetiti.
Smije se kad počinje padati kiša, voli ležati na travi: ne boji se mrava, paukova i ostalih insekata već ih rado drži u ruci jer ne zna što je strah. Tako slobodno može uživati u tome.
Primijeti svaku životinju u svom okruženju, priđe svakom psu ili konju i ostvari s njima neki neopisivi kontakt koji ni ja ne mogu dokučiti. Tu vezu ne znaju objasniti ni najveći umovi današnjice, ali ona postoji i ja često svjedočim tom čudu.
On je jedno savršeno biće, lako ostvaruje komunikaciju s prirodom i sa svim živim bićima oko sebe iako ne posjeduje ono što ljudi smatraju osnovnim sredstvom komunikacije a to je–GOVOR.
Ja volim svog sina bezuvjetno baš takva kakav je, samo je moje majčinstvo puno teže od vašeg i ja imam strahove za koje mnoge majke niti ne sanjaju da postoje.
Naš put je težak , pun trnja, kamenja i korova, ali ipak najviše – ljudske gluposti.
Svaki dan se borim s neznanjem, predrasudama i osuđujućim pogledima.
Zato molim sve koji sljedeći put vide majku s djetetom koje se baca na ulici: nemojte osuđivati već pogledajte dublje. Nije sve kako se čini!
Možda upravo ta „bezosjećajna“ majka svaki dan vodi bitke o kojima vi ni ne sanjate. Uputite joj osmijeh, ponudite pomoć ili jednostavno produžite dalje uz riječi: „Sva djeca to rade“.
Azra Ljaić Pekaz, mama predivnog autističnog dječaka
Svi živimo užurbanim, stresnim ritmom i kao roditelji često smo zabrinuti radimo li sve za dobrobit naše djece. Danas je jasno kako je jedna od najvažnijih stvari koje trebamo napraviti – zaustaviti se i čvrsto zagrliti svoju djecu.
Istraživanja provođena posljednjeg desetljeća naglašavaju vezu između ljubavi koju osoba osjeća u dječjoj dobi i osjećaja sreće u budućnosti.
Znanost podržava ideju da toplina i privrženost koju roditelji pokazuju svojoj djeci donose trajne dobrobiti toj djeci, kažu u neprofitnoj organizaciji Child trends iz SAD-a, koja se bavi poboljšanjem života i prilika za djecu, mlade i njihove obitelji.
Snažnije samopouzdanje, bolji školski uspjeh, bolja komunikacija između roditelja i djeteta i manje psihičkih i problema u ponašanju, povezani su s ljubavlju roditelja prema djetetu.
Jednako tako, djeca koja nisu odrastala uz privržene roditelje, češće imaju nisko samopouzdanje i osjećaju se otuđeno, neprijateljski, agresivno i nedruštveno.
Postoje brojna istraživanja koja ukazuju na odnos između roditeljske naklonosti i dječje sreće i uspjeha.
Godine 2010. znanstvenici Medicinskog fakulteta Sveučilišta Duke otkrili su da bebe koje imaju vrlo privržene i brižne majke, odrastaju u sretnije, otpornije i manje anksiozne odrasle ljude. Istraživanje je uključilo oko 500 osoba koji su praćeni od dojenačke dobi do njihovih tridesetih godina.
Kad su bebe imale 8 mjeseci, psiholozi su promatrali njihovu interakciju s majkama, a istovremeno su provodili nekoliko razvojnih testova. Psiholozi su rangirali majčinu ljubav i razinu pažnje skalom do 5, u rasponu od "nepostojeća" do "pretjerana". Gotovo 10% majki pokazalo je nisku razinu privrženosti i ljubavi, 85% njih pokazalo je normalnu količinu privrženosti i ljubavi i nekih 6% pokazalo je visoku razinu privrženosti i ljubavi.
Nakon 30 godina, isti su pojedinci ispitivani o svome emocionalnom zdravlju. Odrasli čije su majke pokazivale "pretjeranu" i "nježnu" privrženost, u manjem su broju slučajeva osjećali stres i anksioznost. Manje je bilo vjerojatno i da će prijaviti neprijateljske, uznemirujuće društvene interakcije i psihosomatske simptome.
Znanstvenici uključeni u ovo istraživanje, zaključili su kako bi za ovaj rezultat mogao biti odgovoran hormon oksitocin.
Oksitocin je kemikalija koju stvara mozak tijekom okolnosti u kojima osoba osjeća ljubav i povezanost. Pokazalo se da ovaj hormon pomaže roditeljima povezati se s djecom, pojačavajući osjećaj povjerenja i podrške između njih. Ta povezanost najvjerojatnije pomaže mozgu proizvesti i iskoristiti oksitocin i utječe na to da dijete osjeća više pozitivnih emocija.
Sljedeće je istraživanje sveučilišta UCLA iz 2013. godine u kojemu je otkriveno da bezuvjetna ljubav i privrženost roditelja čini djecu sretnijom i manje anksioznom. Ovo se događa iz razloga što se dječji mozak mijenja pod utjecajem privrženosti.
S druge strane, otkriven je negativan utjecaj zlostavljanja u djetinjstvu i nedostatka privrženosti koji utječu na djecu psihički i fizički. Emocionalno zanemarivanje djeteta može uzrokovati različite zdravstvene i emocionalne probleme tijekom cijelog njegovog života. Ono što je zbilja fascinantno jest da znanstvenici vjeruju kako roditeljska ljubav štiti od štetnih učinaka stresa u djetinjstvu.
Nadalje, 2015. godine, istraživanje Sveučilišta Notre Dame, pokazalo je da su osobe, koje su odrastale osjećajući roditeljsku ljubav, sretnije u odrasloj dobi. Više od 600 odraslih ispitivano je o tome kako su odrastali, uključujući i koliko su fizičke naklonosti (zagrljaji, poljupci i sl. fizički pokazatelji ljubavi) primali.
Odrasli koji su se izjasnili da su dobivali više privrženosti u djetinjstvu, pokazali su niže razine depresije i anksioznosti i sveukupno su bili suosjećajniji. Oni koji su se izjasnili da su primali manje privrženosti, imali su problema s mentalnim zdravljem, bili su skloniji uznemirenosti u društvenim situacijama i manje sposobni sagledati tuđu perspektivu.
Znanstvenici su također proučavali dobrobiti od kontakta kožom-na-kožu za djecu.
Ova posebna vrsta interakcije, osobito između majke i djeteta, pomaže umiriti dijete pa ono manje plače i više spava. Pokazalo se da kontakt kožom-na-kožu potiče i razvoj mozga. Prema članku objavljenom u časopisu Scientific American, djeca koja su odrastala u uvjetima lišenim privrženog kontakta s odraslima, poput sirotišta, imala su više razine hormona kortizola u odnosu na djecu koja su odrastala uz roditelje. Znanstvenici vjeruju kako je osnovni uzrok tome nedostatak fizičkog kontakta koji je čest u sirotištima.
Konačno, brojna istraživanja o utjecaju masaže na djecu, pokazuju dobrobiti fizičkog dodira, osobito utjecaj na smanjenje stresa i anksioznosti kod djece. Masaža je izvrstan način za povezivanje roditelja s djetetom, fizički i emocionalno. S masažom je moguće započeti u dojenačkoj dobi, a redovito prakticiranje baby-masaže pomaže produbiti povezanost s djetetom. Istraživanja su pokazala da masaža smanjuje stres i anksioznost, kod djece i odraslih i to u brojnim stresnim situacijama poput ispita, hospitalizacije, separacije i sl.
Na kraju, kako možete unijeti više ljubavi i privrženosti u svakodnevicu?
1. Od rođenja, nosite, dodirujte i ljuljuškajte dijete u rukama.
Provodite puno vremena u dragocjenom maženju s bebom u kontaktu kožom-na-kožu.
2. Kako dijete raste, budite zaigrani.
Bavite se zajedno različitim zabavnim aktivnostima poput plesanja ili osmišljavanja smiješnih igara, npr. pravite se da ste ogromno čudovište zagrljaja i poljubaca.
3. Postavite si podsjetnik kako bi zagrljaji postali dio vaše dnevne rutine
U crtiću Trolovi, trolovi su nosili satove koji su ih alarmom svakih sat vremena podsjećali da je vrijeme za zagrljaje. Ukoliko je i to potrebno, postavite si alarm. Ili na drugi način osigurajte da tijekom dana u nekim trenucima zagrlite dijete, npr. kad idu u školu, prilikom rastanka u vrtiću, kad se vrate kući, prije spavanja.
4. Kad disciplinirate dijete, činite to s ljubavlju.
Dok razgovarate s djetetom o njegovom neprimjerenom ponašanju, koristite i fizički dodir (ruka na nozi, ruka na ramenu) i zagrlite dijete na kraju razgovora kako bi dijete znalo da ga volite, iako niste zadovoljni njegovim ponašanjem.
Ukoliko jedno od vaše djece udari brata ili sestru, objasnite im zašto to ne smiju raditi i porazgovarajte o drugim načinima pokazivanja ljutnje i ostalih emocija.
Konačno, pazite da u pokazivanju svoje ljubavi i privrženosti ne "udavite" dijete. Poštujte razinu ugode i otvorenosti za fizički kontakt svakog individualnog djeteta i budite svjesni da se taj prag tolerancije mijenja s odrastanjem.
Preneseno s Motherlyja
Prijevod: Harfa d.o.o.
Testosteron s jedne strane čini da su muškarci fizički snažniji, dok im s druge otežava nošenje s emocijama.
Od malih nogu dječake se uči da su suze za djevojčice i zbog toga ne znaju izraziti osjećaje te odrastaju u ljude koji se ne znaju nositi s emocijama. Prema istraživanju objavljenom na stranicama američke Nacionalne knjižnice, dječacima je roditeljska emocionalna podrška bitnija, nego djevojčicama kako bi izrasli u psihički zrele osobe.
U usporedbi s mozgom djevojčica, mozak dječaka je puno teži i ima veći hipotalamus. To je zbog testosterona koji se kod dječaka pojačano luči dok su u majčinom trbuhu, u trećem tromjesečju trudnoće. Osim na veličinu mozga pojačano lučenje testosterona odgovorno je i za izgradnju mišića. Ukratko, testosteron s jedne strane čini da su muškarci fizički snažniji, dok im s druge otežava nošenje s emocijama.
Mozak djevojčica razvija se brže, nego mozak dječaka. Dječaci po pitanju razvoja mozga dostignu djevojčice šest tjedana nakon rođenja. Mozak muške bebe stare četiri do šest tjedana fizički je jednak mozgu djevojčice koja se tek rodila. Druga studija, također objavljena na portalu američke Nacionalne knjižnice , od strane Instituta za zdravlje, pokazala je da su muški embriji puno osjetljiviji na stres koji proživljava majka, nego ženski. Također, u većem su riziku da obole od cerebralne paralize ili da se rode prije vremena.
Muške bebe osjetljivije su od ženskih i nedavanje jednake emocionalne potpore dječacima i djevojčicama nije dobro.
Roditelji bi se, po pitanju emocija, trebali ponašati jednako i prema muškoj i prema ženskoj djeci. Trebali bi dječake ohrabrivati da pokazuju osjećaje, poticati ih da govore o svojim strahovima i slušati ih, čitati im knjige koje potiču empatiju i zahvalnost, pokazivati im ljubav i dati im do znanja da ih bezuvjetno volite.
Preneseno s Rtl.hr